Recept je sljedeći:
uzmite knjiga koliko vam je volja, razrežite ih na kriške, kriške po volji
promiješajte, zapecite ih i imate novu knjigu.
Drugim riječima, doslovno
prevedeno (https://slicebooks.com/):
rasijecite (slice) – stvorite
mikro-sadržaj poput poglavlja, sekcija ili stranica spreman za objavljivanje;
promiješajte (remix) – miješajte i
spojite kriške (slices) da biste
stvorili kustomiziranu e-knjigu; objavite (publish)
– prodajte ili kupite sa Slicebooks trgovine. Radi se o poslovnom modelu tvrtke
Slicebooks, koji je na mrežnim stranicama i u intervjuu (Daniel Kalder,
Slicebooks Aims to Take Re-mixable Ebooks Mainstream, http://publishingperspectives.com/2013/04/slicebooks-aims-to-take-re-mixable-ebooks-mainstream/)
predstavila njezina direktorica Jill Tomich. Koncepcija prodaje e-knjiga u
dijelovima (koriste se izrazi slicing
i chunking – rezanje i komadanje)
nije novina. Nedavno je, primjerice, predstavljen model „plati koliko pročitaš“
(http://publishingperspectives.com/2013/02/will-pay-as-you-read-allow-publishers-to-charge-more-for-ebooks/),
u kojemu čitatelj ne plaća cijelu knjigu unaprijed, nego naručuje dijelove
(poglavlja), plaćajući svaki dio posebno. No tvrtka Slicebooks je drugačija,
jer namjerava raskomadati sve što se da. Riječima Jill Tomich: „Postoje
milijuni knjiga koje zaslužuju da ih se raskomada, a naša misija jest
raskomadati svaku od njih i izgraditi repozitorij dijelova u kojemu korisnici
mogu brzo pronaći točno onu krišku koja im je potrebna, kada im je potrebna i
usto stvoriti novu kolekciju bilo kojeg željenog sadržaja.“
Tako predstavljen
poslovni model, što doslovnije prepjevan s engleskog na hrvatski, zvuči
budalasto, a ima i prizvuk kulturocida. No što kada bi se predstavio drugačije,
recimo: Slicebooks razvija tehnologije koje omogućuju jednostavnu izradu
separata monografskih publikacija i povezivanje nastalih segmenata u nove
tematski srodne cjeline? Ili: Slicebooks-ovom tehnologijom poglavlja
monografskih publikacija mogu se pretraživati kao radovi u časopisima
pohranjenim u bazama?
Postoje, uistinu,
brojne monografske publikacije koje bi u određenim situacijama bile
funkcionalnije kao dijelovi nego kao cjeline. Nedavno sam tražio literaturu o
plagijatima u 18. stoljeću i našao krasne tekstove – bila su to poglavlja u
monografijama ili radovi u zbornicima. Izračunao sam da bih trebao izdvojiti
oko 300 eura za sve što me zanima i odustao od kupnje, a možda bih bio naručio dijelove – konkretna poglavlja i radove –
za pristojnu cijenu. Upravo to Slicebooks obećava: „Zahtjev za rezanjem i
miješanjem (slicing and remixing) je
razumljivo najsnažniji u obrazovanju, osposobljavanju, putovanjima, poslu,
zdravstvu“, ili uopćavajući, u svim onim područjima u kojima su tekstovi
informacijski, a ne estetski diskursi.
Prezentacija tvrtke
zvuči grubo, jer je Jill Tomich niti ne predstavlja ljudima vičnim nakladničkoj
terminologiji. Zašto? Vjerojatno stoga što je Slicebooks još jedna tvrtka koja
se niti ne želi baviti nakladništvom, nego kapitalizirati sveopću opsjednutost
multipliciranjem mogućnosti iskorištavanja nakladničkih sadržaja. Slicebooks ne
stvara sadržaj, nego tek nudi još jednu u nizu novih usluga nakladnicima.
Drugim riječima, oni su samo još jedan posrednik – inovativan ili ne, nije
predmet rasprave – koji želi živjeti od nakladničkih sadržaja i računaju s time
da će uspjeti jer sami nakladnici oduvijek distribuciju svojih sadržaja (barem
na normalno uređenim tržištima) prepuštaju drugim tvrtkama. Terminologija je
stoga profesionalno nezgrapna, jer se obraća „korisniku“, jer su crvene niti
priče o Slicebooks-u svedive na „consumers’
need for quick, right-now content with multiple options“.
„Slučaj Slicebook“
stoga ponavlja štošta o čemu je već bilo riječi na ovom blogu. Prvo,
tehnologija se predstavlja kao inovativna, bez presedana, iako nakladnici
objavljuju separate publikacija valjda još od 19. stoljeća; terminologija je
usto nezgrapna i iako se odnosi na nakladničke proizvode ne odražava uobičajeni
diskurs te industrije – gotovo da se namjerno izbjegava sve što bi moglo
asocirati da ipak postoji nekakva prošlost, nekakvi uzori ili barem inspiracije
novom projektu.
Drugo, beskrajno je
mnogo pretpostavki o potrebama i željama nakladnika i „korisnika“ i na neki je
način dirljiva samouvjerenost kojom tvrtke poput Slicebooks-a žele stvoriti
nove potrebe, tvrdeći pritom da nude „win-win“ situaciju i za nakladnike i za
„korisnike“.
Treće, što vrijeme
više odmiče, to je više ne-nakladništva u nakladništvu. I iako se Slicebooks
može prezentirati kao „win-win“ opcija, on realno bez nakladnika ne može ništa.
Ako šest različitih nakladnika ne rascjepka svoje knjige (ili, ako ne ponudi
poglavlja kao separate), ja i dalje neću moći do krasnih tekstova o osamnaestostoljetnim
plagijatima. Drugim riječima, postoji problem koji Slicebooks prešućuje: kao i
bilo koja druga slična tvrtka, oni mogu uspjeti samo ako steknu povjerenje golemog
broja nakladnika i ako im nakladnici prepuste sadržaj. Slicebooks bi imao
smisla kada bi uistinu ponudio sva – ili barem većinu – poglavlja u
monografijama ili sve radove u zbornicima o nekoj temi. A u takve univerzalne
knjižnice ipak nije smisleno vjerovati.
Četvrto, usprkos svemu
navedenom, svaki novi suvisli poslovni model zaslužuje pozornost. Dijelom stoga
da se testiraju sve pretpostavke o potrebama i željama nakladnika i „korisnika“,
dijelom stoga što su nakladništvo i njemu pridružene usluge kreativne
industrije u stalnoj potrazi za novim, a najvećim dijelom stoga što se svaku
inovativnu investiciju kojoj je cilj povećati protočnost i vidljivost znanja i
informacija mora uvažavati.
