MIJENJANJE STRUKTURA: KAZALO

Povijest kazala ili indeksa – abecednog popisa riječi (najčešće pojmova, imena ili naziva) s pridruženim brojem stranice na kojoj se riječ pojavljuje – maglovito je područje povijesti knjige i nakladništva.

Općenito se smatra da je pojava kazala prouzročena „skolastičkim“ modelom čitanja karakterističnim za razvijeni srednji vijek. Dok se u prethodnom, „samostanskom“ razdoblju, uglavnom čitalo Sveto pismo često sa svrhom pripreme za meditaciju, 12. stoljeće – stoljeće osnivanja prvih sveučilišta – donosi svojevrsnu „literarnu eksploziju“, a stjecanje znanja postaje temeljni motiv za čitanje. Pojedini autori pišu sažetke opsežnih znanstvenih područja, najpoznatiji među njima vjerojatno su Petar Lombardski i Gracijan s djelima Libri sententiarum, sumom teologije, i Decretum, sumom prava. Znanje kao motivacija potaknulo je i promjene u organizaciji i prezentaciji teksta knjige, kojem se u to doba pridružuju osnovni elementi pretraživanja sadržaja, uključujući popis poglavlja (sadržaj) i abecedni popis važnih pojmova (kazalo) s pridruženim brojem lista na kojem se pojam pojavljuje. Tim dvostrukim korakom učenje temelja nekog područja postalo je brže i jednostavnije: znanosti su dobile sinteze, a sinteze su dobile kazala. Referiranje na ključne pojmove i teme iz, primjerice, teologije ili prava, postalo je brže i učinkovitije.

Tri stoljeća potom, primjenom tiska pomičnim slovima, razvoj kazala dobiva novi zamah, omogućen polaganom zamjenom folijacije paginacijom. Henry-Jean Martin (The History and Power of Writing) sumira razvoj knjiške arhitekture tijekom prvih stotinjak godina tiska: „do sredine 16. stoljeća, tiskana je knjiga stekla temeljne elemente sačuvane do danas: naslovnu stranicu, predgovor ili uvod (često tiskan kurzivom), tekst podijeljen u poglavlja (tiskan „romanom“), sadržaj, kazalo i paginaciju“. Uporaba kazala otada do danas nije bila ni redovita ni sustavna. Ovisila je ponajprije o nakladničkom području (kazala su najčešća u znanstvenim monografijama i stručnoj literaturi) i odnosu tiskara ili nakladnika prema paratekstualnim knjiškim elementima: nakon uzleta kazala u doba humanizma (kada je stjecanje znanja bilo jednako snažan motiv za čitanje kao i u skolastičko doba), kazala primjerice tijekom 17. i 18. stoljeća postaju rjeđa i lošija. I danas se brojne knjige, u kojima su kazala nužna, objavljuju bez njih. Zašto?

Izrada kazala naporan je, dugotrajan, a za nakladnika katkad i skup postupak koji se, unatoč mogućoj automatizaciji (tzv. automatskim indeksiranjem) još uvijek često, barem dijelom, radi ručno. Iako se pojmovi koje će kazalo sadržavati mogu izdvojiti u ranoj fazi proizvodnje knjige, optimalno nakon jezičnog uređivanja, brojevi stranica mogu im se pridružiti tek nakon što je buduća knjiga u cijelosti likovno i grafički oblikovana, kada je sigurno da više neće biti nikakvih naknadnih promjena ili pomaka. Drugim riječima, knjiga je spremna za tisak, ali se mora čekati završetak kazala. Koliko će se dugo kazalo raditi ovisi o broju pojmova, opsegu knjige i vrsti samog kazala. Imenska kazala ili kazala naziva (npr. geografskih) nisu zahtjevna i može ih raditi osoba koja nije stručnjak u području kojim se knjiga bavi, budući da je imena i nazive lako prepoznati i izdvojiti, te su stoga takva kazala i mnogo češća od stvarnih kazala, koja sadrže popis važnih pojmova koji se pojavljuju u publikaciji. Stvarno kazalo mora izraditi stručna osoba koja je kompetentna izdvojiti bitne pojmove, a uz to nije dobro ako kazalo upućuje na sve stranice na kojima se pojam pojavljuje, već samo na one na kojima je pojam relevantno obrađen. Ako se pritom nakladnik odluči na anotirano stvarno kazalo, njegova će izrada znatno prolongirati objavljivanje knjige i unekoliko se može reći da je knjiga u tom razdoblju nakladnikov mrtvi kapital: spremna je za objavu, prodaja bi mogla početi, no umjesto toga ulaže se dodatno radno vrijeme, a često, ako kazalo radi stručni suradnik, i novac. Postupak izrade kvalitetnog stvarnog ili anotiranog kazala stoga nije moguće u cijelosti automatizirati, te kvalitetno kazalo nesumnjivo poskupljuje proizvodnju knjige i produžuje rok objavljivanja. No korist koju donosi knjizi i njezinu čitatelju je nemjerljiva. Kazalo je dio knjige koji izravno podupire rutine korištenja monografskih publikacija. Prilikom korištenja sekundarnom literaturom u istraživačke svrhe, primjerice, kazalo je prvi knjiški element koji istraživaču signalizira je li knjiga koju drži u ruci relevantna za njegovu temu ili nije. Ljudi u nakladništvu znaju i za drugu golemu korist gdje se kazalom pridonosi ozbiljnosti publikacije. Nerijetko se tek kod izrade kazala uoče neujednačenosti koje su promakle i stručnom i jezičnom uređivanju – primjeri iz prakse su naizmjenično korištenje oblika Frankopan i Frankapan u istoj publikaciji, a jednom je zgodom, u povijesnoj sintezi nekoliko desetaka autora, kazalo otkrilo tri načina pisanja imena istog grada: Banja Luka, Banja luka i Banjaluka.

Početkom 21. stoljeća iskustvo novog medija, elektroničke knjige, počelo je mijenjati pogled na tiskanu knjigu i njezine uobičajene elemente, uključujući i kazalo. Bill Cope i Angus Phillips u predgovoru monografije The Future of the Book in the Digital Age iz 2006. tiskanu knjigu definiraju kao jedinstvenu informacijsku arhitekturu, koja je, zahvaljujući paginaciji, bilješkama, indeksima, knjižničnim katalozima itd. s drugim knjigama povezana u specifičnu informacijsku mrežu. Citat iz knjige A citiran u knjizi B vrsta je „primitivnog“ ili „analognog hiperlinka“ između dvaju tekstova. Kazalo su u tom kontekstu označili kao „primitivnu funkciju pretrage“. Pa iako je riječ „primitivan“ u ovom kontekstu bliža značenju prvotan ili nesavršen nego vulgaran, ona ipak pretpostavlja evolucijski slijed: nižu, nesavršenu tiskanu informacijsku arhitekturu zamijenila je viša, naprednija, digitalna, koja omogućuje neusporedivo veću tekstualnu i intertekstualnu pretraživost nego kazalaška primitivna funkcija pretrage. Godinu dana prije Copea i Phillipsa, John B. Thompson u monografiji Books in the Digital Age također ističe pretraživost kao golemu komparativnu prednost e-tekstova u odnosu na tiskane. Općenito, u to se doba činilo da je s jedne strane pretraživanjem rastućih baza po ključnim riječima, dijelovima naslova i sl. moguće pronaći svaki potrebiti tekst, a da se CtrlF-om može otkriti doslovce sve unutar samog teksta.

Ispostavilo se da ipak nije tako – digitalna informacijska arhitektura, u pogledu kazala, nije pomogla ni zahtjevnijem ni prosječnom čitatelju. Uzusi korištenja kazalom razvijaju se, ako je točna pretpostavka o njegovim skolastičkim ishodištima, duže od 8. stoljeća. U tom su razdoblju kazala postala iznimno učinkovita pomagala koja doslovce kazuju knjigu – sve teme koje ona pokriva, ali i sve kojih nema, razvidne su jednostavnim pregledom kazala. Pogled na kazalo iscrpljuje sadržaj knjige, otkriva treba li nam knjiga ili ne, je li zanimljiva ili nije. Upravo zato Joe Wikert u blogu The sorry state of ebook samples, and four ways to improve them piše: „Krenimo s kazalom. Bi li uistinu bilo tako teško dodati kazalo uzorcima (samples) e-knjiga? Ne. A još uvijek nisam vidio uzorak popraćen kazalom. (...) Recite mi koliko ćete duboko pokriti različite teme odmah u uzorku.“ Usto što ponavlja misao o kazalu kao esenciji – kazivaču o knjizi – Wikert naglašava još jednu njegovu (zanemarenu) funkciju, marketinšku. Kao nepogrešiv prokazivač sadržaja, kazalo je mnogo uvjerljivije, neposrednije i nepristranije od bilo kojeg marketinga, ono je neutralni posrednik koji povezuje prave knjige s pravim čitateljima. Wikert pri tom podrazumijeva da e-knjiga treba „klasično kazalo“ prilagođeno digitalnom mediju, a ne funkciju pretrage. Još jasnije se o istoj temi očitovao Peter Meyers (http://newkindofbook.com/) u za sada još uvijek preliminarnoj verziji monografije Breaking the Page: „U usporedbi s kazalom tiskane knjige, polje za pretragu smrdi“. Čitatelj želi pronaći Filipa, a dobiva podatke o Filipinima. „I to – to svojstvo – je trebala biti ključna prednost e-knjiga.“ Meyers upozorava na jednu od slabosti CtrlF-a: pretraga najčešće nije relevantna. Funkcija pretrage rezultira golemim brojem odaziva, od kojih su oni potrebiti često skriveni među mnoštvom beskorisnih, što nas vodi i do njezine najveće slabosti: CtrlF se uvijek temelji na pokušajima i pogreškama. Čitatelj ne može znati je li pojam koji ga zanima sadržan u tekstu ili nije dok to ne provjeri. Ako ga, primjerice, zanimaju podaci o rijeci Kupi, upisat će 'Kup', ako išta dobije, pretragu će potom morati očisti od svih riječi koje počinju s 'Kup' da bi dobio sve Kupa, Kupe, Kupi, Kupu, i još uvijek neće znati gdje se rijeka uzgred spominje, a gdje je relevantno obrađena. Drugim riječima, morat će pregledati sve rezultate pretrage. S druge strane, kvalitetno će kazalo odmah kazati je li Kupa spomenuta u knjizi i uputiti na stranice gdje je relevantno obrađena.

Kao i u mnoštvu drugih slučajeva, tako i u kontekstu pretraživanja i pretraživosti suprotstavljanje tiskane i elektroničke knjige ne rezultira korisnim spoznajama. Iz perspektive e-knjige se može govoriti o tiskanoj knjizi kao o primitivnoj arhitekturi, no takav je diskurs najblaže rečeno vrlo površan. Ključ nije u brzini stroja ili mogućnostima pretraživanja, već u korisnosti pretrage. Kazalo je imanentno tiskanoj knjizi i ne prethodi „naprednoj“ arhitekturi, niti se organizacija i način pretraživanja sadržaja na tiskanim medijima može uspoređivati s pretraživanjem digitalnih medija.

S druge strane, digitalni medij uistinu pružaju mogućnost izrade vrlo učinkovitog i moćnog kazala, koje je istodobno stvarno, konkordantno i kumulativno. Takvo kazalo obuhvaća sve relevantne pojmove u svim tekstovima jednog ili više autora i kontinuirano se dopunjava kako novim pojmovima tako i novim poveznicama na postojeće pojmove. Ne odnosi se na jednu knjigu, nego na uređenu i organiziranu digitalnu zbirku. Lako je dostupno, vidljivo je u svakom trenutku, pretraživanje zbirke može od njega početi ili se, čitajući tekst, na njega može referirati. Strukturirano je hijerarhijski jer su individualni pojmovi svedeni pod klasne – prvi pogled na kazalo idealno je pogled na ekran, bez dodatnog skrolanja. Drugim riječima, digitalno kazalo uči od tiskanog, ali koristi sve komparativne prednosti novog medija.

Primjer opisanog kazala, čiji razvoj tek počinje, dostupan je na http://web.ffos.hr/EDICIJA/digitalnaZbirka/oznake.php.

MIJENJANJE NAKLADNIČKIH PARADIGMI: IZDANJE

Od otkrića tiska pomičnim slovima život knjige počinjao je prvim ili originalnim izdanjem. Uspješnije su knjige doživljavale nova, nepromijenjena ili prerađena (proširena, pročišćena, skraćena...) izdanja – sve dok je postojalo zanimanje čitatelja za njihovu kupnju. Oznaka izdanja odnosila se na redoslijed objavljivanja djela i, zdravorazumski, nije moglo postojati izdanje koje bi moglo prethoditi prvom izdanju. Nove su informacijsko-komunikacijske tehnologije stvorile dojam da je moguć slijed i u suprotnom smjeru: iz programerskog su se svijeta u nakladništvo preselile beta i preliminarne verzije koje se mrežnim čitateljima nude kao beta izdanja i preliminarna izdanja.

Beta knjige stigle su iz izvorno softverske tvrtke pragprog.com. Čitateljima je ponuđen neuređeni autorski rukopis istoga trena kada je prihvaćen u plan proizvodnje – tvrtka se tako, prema vlastitim riječima, odazvala upitima onih čitatelja koji su se s novim rukopisima željeli upoznati prije objave. U svakom trenutku, u bilo kojoj fazi uređivanja, čitatelj može kupiti „knjigu“ – uobičajeno kao e-knjigu – iako tvrtka nudi mogućnost ispisa i prodaje beta verzije u tiskanom obliku. Kupac e-verzije beta knjige ima mogućnost kontinuirane nadogradnje, uz mnogo mašte mogli bismo zamisliti autorsko izdanje, uredničko izdanje, lektorirano izdanje, grafički oblikovano izdanje itd. Različite verzije rukopisa u nakladničkom lancu koje nikada nisu izlazile u javnost doslovce su ponuđene na prodaju, a kupca se ohrabruje da autoru, prije nego li je knjiga objavljena, pošalje prijedloge i mišljenja. Naposljetku, kupac dobiva i posljednje, uređeno, završno izdanje knjige. Završno ili – prvo izdanje.

I to nije sve. Kupcu su zajamčene i sve buduće nadogradnje njegove knjige, onoliko dugo koliko je knjiga u upotrebi: „When the final book is released, we’ll let you know that the final version of the eBook is ready. ... You’ll also continue to get fixes to the final edition eBook for free (for the lifetime of that edition).“

Preliminarna izdanja (preview editions) češća su nego beta knjige; objavljuju ih i ugledni nakladnici poput O'Reillyja. Za razliku od beta knjiga, preliminarna se izdanja ne prodaju već su dostupna u otvorenom pristupu, budući da se ne nudi cijeli rukopis nego dio koji je reprezentativan uzorak sadržaja buduće knjige. Riječ je također o neuređenim, autorskim verzijama, a čitatelji su, kao i u slučaju beta knjiga, pozvani na aktivnu participaciju: potiče ih se da pošalju komentare, razmišljanja i primjedbe. Autor jednog od preliminarnih izdanja na svom je blogu primjerice napisao: „While I’m pushing ahead to the finish line, I’d love to hear what you think. Suggestions, examples, critiques…“ Neobično prisna molba upućena anonimnim čitateljima. Preliminarno izdanje nema različite verzije, slijedi mu finalno izdanje bilo kao e- bilo kao tiskana knjiga.

U oba je slučaja nekadašnje prvo izdanje postalo završno izdanje kojemu, u prvom slučaju, ne slijede sljedeća izdanja, nego – nadogradnje. U oba je slučaja pretpostavljena aktivna participacija mrežne zajednice kojoj je pridana uloga kolektivnog čitatelja.

Koristi li se u navedenim slučajevima riječ izdanje (edition) jednostavno stoga što nema bolje riječi ili adekvatnog sinonima? Jesu li za relativiziranje postojane nakladničke paradigme odgovorni ljudi koji nisu iz nakladničkog miljea, koji ne razlikuju izdanje knjige od izdanja računalnog programa? Je li uopće moguće izjednačavanje knjiga s programskim rješenjima, je li moguće da su stekle beta verzije i nadogradnje?

I uopće, što su nadogradnje objavljene knjige? Razumno je pretpostaviti da pisac katkad poželi intervenirati u publicirani tekst, razumno je pretpostaviti i da to želi činiti često, no nije razumno pretpostaviti da će čitatelj bdjeti nad knjigom koju je pročitao ne bi li iznova čitao izmijenjene dijelove – i tako u nedogled dok god pisac ima potrebu za novim i novim promjenama. Lakoća mijenjanja elektroničkog teksta oduvijek se smatrala njegovom komparativnom prednošću u odnosu na tiskani tekst. Tiskane se knjige mogu mijenjati tek ako dožive novo izdanje, a e-knjige mogu se mijenjati i dorađivati kontinuirano, iz dana u dan. Ako negdje zaostane pokoji tipfeler, može ga se promijeniti čim ga se uoči, zastarjeli podaci mogu se zamijeniti novima čim se ovi pojave i sl., no što čitatelj ima od toga? Je li uistinu moguće pretpostaviti čitatelja koji posjeduje biblioteku e-knjiga i bdije nad promjenama u njima, umjesto da čita nove knjige?

Možda to nije točno, ali čini se da su beta i preliminarna izdanja ponajprije u službi marketinga i prodaje, a beta izdanja gotovo da oživljavaju model pretplate u mrežnom okruženju. Kako god, ona ipak jesu izdanja prije prvog izdanja, i u tom smislu mijenjaju postojanu nakladničku paradigmu.

Nadalje, ne smije se zanemariti činjenica da Apple, Google, Amazon i sl., tvrtke koje proizvode sofisticiranu tehnologiju, postaju izravna konkurencija nakladnicima i nude nakladničke proizvode – njihova terminologija i njihov način rada silom prilika (ili sklopom okolnosti) ulaze u svijet nakladništva.

Naposljetku, razmišljanja o izdanjima ne staju na do sad napisanom. Pojam izdanje općenito se relativizira, barem u smislu u kojem se koristi u tiskanom nakladništvu. Prividna je trajnost objavljenog izdanja e-knjige rezultirala idejom o vječnoj raspoloživosti publikacije sažetoj u naslovu nedavno objavljenog intervjua – Never, ever, „out of print“.

NAKLADNIŠTVO I DRUŠTVO ILI O ODGOVORNOSTI

Nakladništvo je, kao i ostale segmente kulturne industrije, teško definirati. Najčešće definicije, prema kojima se ono svodi na organiziranje i financiranje objavljivanja, distribucije i prodaje knjiga ne razlikuju se mnogo od popularne predodžbe nakladnika koji šablonski, bez mnogo truda, štanca knjige samo zato da bi ih skupo prodao.

Suvremeni autori bilo znanstvenih bilo popularnih monografija o nakladništvu, poput Gilesa Clarka, Jasona Epsteina, Alberta N. Greca, Mihe Kovača, Paula Richardsona, Johna B. Thompsona i ostalih, izbjegavaju jednoznačne definicije naširoko opisujući različite radnje koje svaki nakladnik poduzima na putu od stvaranja i stjecanja rukopisa do objavljivanja knjige (pri čemu se pod objavom podrazumijeva široki spektar aktivnosti kojima nakladnik informira javnost o novom djelu). Kroz djela svih ozbiljnijih autora provlači se i teza da nakladnik mora preuzeti odgovornost prema društvu u kojemu djeluje, jer nakladništvo je, između ostalog:

• djelatnost koja osigurava nesmetan protok znanja i informacija čime postaje jamstvo vitalnosti demokratskih sustava; u tom je smislu nakladništvo ujedno i djelatnost koja spaja suvremena znanja iz brojnih područja s iskustvima dobre prakse i izazovima novih tehnologija
• djelatnost koja omogućuje diseminaciju nacionalne baštine i znanosti u globalnom okružju na tiskanim, mrežnim i mobilnim platformama
• djelatnost koja omogućuje formalno i neformalno obrazovanje, općenito uvelike potpomažući socijalizaciji djece.

Što bi, slijedom navedenih teza, neko društvo, a posebice društvo u kojem se nakladništvo sufinancira iz državnog proračuna, od njega trebalo očekivati? Prema prvoj tezi, u najmanju ruku osiguranje svih potrebitih mehanizama koji će jamčiti jednostavan pristup svim željenim diskursima, znanjima i informacijama. Brzi tehnološki razvoj u tom smislu nameće potrebu kontinuirane aplikacije novih tehnologija i promicanje nove digitalne pismenosti, što je uostalom jedna od zadaća koja je u strateškim dokumentima Europske unije pridana nakladništvu. Commission recommendation of 20 August 2009 on media literacy in the digital environment (...) ističe da inicijative na poboljšanju digitalne medijske pismenosti moraju izravno uključiti nakladništvo, jer je iznimno vrijedno iskustvo nakladničke industrije nezamjenjivo u stvaranju pozitivnog i kreativnog ozračja raznolikosti mišljenja i ideja, vrijednosti, tolerancije, jednakosti, transparentnosti i općenito produktivnog dijaloga kojemu zemlje europske zajednice teže. Od nacionalnih je nakladnika u tom smislu razumno očekivati da intenzivno propituju mogućnosti razvijanja novih nakladničkih proizvoda, budući da moderno elektroničko nakladništvo ima golemu ulogu u širenju demokratske raznolikosti kroz digitalne medije, što je u skladu i s nekim temeljnim strateškim dokumentima o potrebi čuvanja i promicanja kulturne raznolikosti (UNESCO Convention on cultural diversity, 2005., A Digital Agenda for Europe, 2010. i sl.).

Time nakladništvo ispunjava i postavke druge teze, postajući ključna djelatnost s obzirom na, s jedne strane, izgradnju korpusa nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, a s druge na promociju i zaštitu te kulture i tog identiteta u golemom spektru europske i svjetske kulturne raznolikosti. Nacionalno nakladništvo neke zemlje time postaje snažna poluga tihe diplomacije kroz koju se druge narode upoznaje s vlastitim običajima, kulturom, jezikom, baštinom i sl. Strah od slabljenja nacionalnog identiteta u kompleksnim nadnacionalnim državnim sustavima ili u globalnom umreženom svijetu barem se dijelom može odagnati omogućujući pristup vlastitoj kulturi i identitetu upravo kroz postojeće globalne mreže.

Naposljetku, treća je teza možda i najkompleksnija i najbolnija, budući da je svaki građanin nekog društva izravno osjeća. Formalni su obrazovni sustavi u većini zemalja svijeta gotovo u cijelosti oslonjeni na nakladničke proizvode, ponajprije na udžbenike. Odgovornost nakladnika u tom je kontekstu golema, jer u škole bi se smjeli plasirati samo stručno, pedagoški i jezično vrhunski uređeni nastavni materijali. Ne bi se smjelo događati da se udžbenici zajedno s vježbenicama proizvode u tri mjeseca, niti bi se smjelo događati da na školskim udžbenicima ne rade logopedi, pedagozi, psiholozi i ostali mjerodavni stručnjaci. Ne bi se smjelo događati da se zbog štednje preskače korektura ili da je rade nekompetentne osobe. Ne bi se smjele objavljivati trivijalne ili nakaradno napisane ili prevedene slikovnice, jer one sudjeluju u socijalizaciji djeteta, a dijete čuje i vidi sve. Jedan je nakladnik objavio priču o Maloj vili. Stajala je obasjana mjesečinom, „u srebrnastoj haljini, duge zlatne kose, s draguljima u kruni“. Na malenoj ilustraciji uz tekst nije bilo krune, a dijete je čulo – i vidjelo. U sljedećem je izdanju vili dodana kruna, no takav je postupak nakladnika – koji sluša – na žalost postao eksces, jer dotisak je, ako ga izdanje uopće doživi, uvijek jeftiniji od prerađenog izdanja.

Tko je dakle kome odgovoran, nakladnik društvu ili društvo nakladniku? Pojednostavljujući, moglo bi se reći da je društvo odgovorno za stvaranje zdravog okružja koje će osigurati nesmetan tijek diskursa, ideja, znanja i informacija, a nakladništvo je odgovorno da takvo okružje iskoristi razvijajući obrazovne, znanstvene i kulturne potencijale istog društva.

Postupa li, slijedom navedenog, društvo koje ulaže isključivo u pojedinačne nakladničke proizvode mudro? Treba li sredstva iz državnog proračuna kratkoročno, iz godine u godinu ulagati u proizvodnju i otkup pojedinih knjiga, ili u dugoročno stvaranje pozitivnog društvenog okružja sustavnim ulaganjima u nakladničku infrastrukturu (primjerice: efikasnu distributivnu mrežu, besplatan pristup internetu, obrazovanje kompetentnih stručnjaka, poticanje strukovnog udruživanja itd.)? Kakav će oblik ulaganja, dugoročan ili kratkoročan, rezultirati opisanim vrijednostima koje će odgovorno nakladništvo vratiti društvu?

BUDUĆNOST REFERENTNE LITERATURE: SLUČAJ BRITANNICA

Dana 14. ožujka 2012. službeno je objavljeno da Encyclopaedia Britannica više neće izlaziti u tiskanom obliku (http://www.corporate.eb.com/?p=508). Vijest o gašenju tiskane verzije enciklopedije koja izlazi od 1768. godine popraćena je uglavnom neutralno – budući da su upućeni očekivali takav rasplet događaja – uz tek pokoji senzacionalistički izračun poput onog „o 32 sveska težine 129 funti (58 kilograma)“, koliko je imalo posljednje tiskano izdanje iz 2010. godine. Odluka o ukidanju tiskane verzije nije donesena naprečac niti je „digitalna budućnost“ iznenadila nakladnika Britannice. Tvrtka je u priopćenju o gašenju tiskane inačice navela da je već ranih 1970-ih istraživala mogućnosti digitalnog nakladništva, da bi 1989. objavila prvu CD-ROM verziju, a 1994. i prvu on-line verziju enciklopedije.

Tijekom posljednjih 20-ak godina Britannica se suočila i s vrlo ozbiljnim konkurentima. Od 1993. Microsoft objavljuje Encartu (do 2009. i kao CD ili DVD izdanje, a otada isključivo on-line) čija je temeljna prednost bila multimedijalnost, a od 2001. konkurencija svim komercijalnim projektima postaje nova enciklopedija s otvorenim pristupom – Wikipedia.

Dok je Encarta pokazala koliko koristi digitalno nakladništvo može imati od multimedijalnog pristupa sadržajima kombinirajući tekst sa zvučnim, slikovnim, filmskim i sl. zapisima, Wikipedia je prouzročila golemu revoluciju u pristupu izradi referentne literature mijenjajući formalno akademsko znanje kolektivnom mudrošću milijuna amatera.

Govoreći o fenomenu Wikipedie Chris Anderson u Dugom repu (hrvatski prijevod objavila je Naklada Jesenski i Turk 2008.) ističe upravo da se, prema uvriježenom shvaćanju, „enciklopedije ... ne rade tako. Od samog početka prikupljanje mjerodavnog znanja bio je posao učenjaka“ i nadalje „klasičan model enciklopedije nadzirani je popis prihvaćene kulturne pismenosti“. Pouzdanost Wikipedie često je osporavana upravo stoga što nema akademsko zaleđe, pa iako ona ne bi trebala biti ključni izvor informacija već polazište za njihovo istraživanje, ona je zahvaljujući s jedne strane broju okupljenih entuzijasta, a s druge jednostavnosti unosa stekla primat u brzini uključivanja novih natuknica sadržavajući i one koje ni jedna druga enciklopedija niti ima niti ih pokušava uključiti (npr. kontrola spama). Za usporedbu, Britannica je natuknicu o globalnom zatopljenju – već desetljećima poznatom problemu – uvrstila tek u posljednje tiskano izdanje iz 2010. godine.

Zašto je ovakav rasplet s Britannicom bio očekivan? Nakon niza pokušaja i pogrešaka koji su se intenzivirali početkom novog tisućljeća, postalo je jasno da referentna literatura pripada među potencijalno najzahvalnije i najbolje primljene proizvode elektroničkog nakladništva. John B. Thompson je prvi u jednoj znanstvenoj monografiji (Books in the Digital Age, Cambridge, Polity Press, 2005.) naveo temeljne komparativne prednosti elektroničkih inačica referentnih publikacija u odnosu na tiskane:

1. čitatelj najčešće traži samo jednu natuknicu – u elektroničkom izdanju je pomoću opcija pretraživanja pronalazi mnogo brže nego u višesveščanom tiskanom izdanju

2. natuknice se pomoću poveznica mogu povezati s drugim natuknicama sličnog sadržaja, a kretanje među njima svodi se na „jedan klik“

3. elektronička se referentna izdanja mogu brže ispravljati i nadopunjavati – dok su ispravke i nadopune npr. tiskanih enciklopedija moguće tek kod novog izdanja, e-enciklopedije se nadopunjuju i ispravljaju na dnevnoj razini

4. multimedijalnost čitatelju daje potpuniju informaciju o temi – tiskana su izdanja ograničena na tekst i različite ilustracije, a e-izdanja mogu sadržavati zvučne i filmske zapise, različite animacije i sl.

5. broj natuknica u tiskanoj je referentnoj literaturi ograničen opsegom izdanja, a u e-izdanju on, barem deklarativno, može biti neograničen

6. elektroničku referentnu literaturu može koristiti svatko s računalom povezanim na internet, bez vremenskih i prostornih ograničenja (kao npr. u „klasičnim“ knjižnicama).

Navedene prednosti e-publikacija potaknule su nakladnika Britannice na odustajanje od tiskanog izdanja enciklopedije, što će mu zasigurno omogućiti veću usredotočenost na digitalno izdanje i kontinuirano povećanje njegove kvalitete. Posljednje tiskano izdanje Britannice vjerojatno će pak postati bibliofilski mamac, kao što se obično događa kada je riječ o prvom i posljednjem velikih nakladničkih projekata.

Slučaj Britannica rezultira s najmanje dva bitna zaključka.

Prvo, nakladnici referentne literature moraju kontinuirano propitivati i razvijati nove oblike nakladništva, pravodobno se usmjeravajući na nove i uvijek novije platforme poput primjerice tzv. tablet računala, specijaliziranih uređaja za čitanje e-tekstova, ali i pametnih telefona. Odluka nakladnika jedne od najuglednijih svjetskih enciklopedija nije donesena na prečac nego je rezultat dugogodišnjeg istraživanja kako karakteristika samog proizvoda tako i korisničkih navika, a jednostavnost korištenja on-line referentne literature nalaže investiranje u taj oblik nakladništva.

Drugo, slučaj Britannice ni u kom slučaju nije moguće generalizirati i iz njega izvoditi zaključke koji bi se odnosile na sve nakladničke proizvode. Referentna literatura specifičan je nakladnički proizvod, jedan od najzahtjevnijih, a procesi povezani s njim ne mogu se preslikavati na druga nakladnička područja, poput primjerice, književnosti, slikovnica, udžbenika i sl. Iz slučaja Britannica moguće je izvoditi zaključke o budućnosti objavljivanja referentne literature, ali ne i o nakladništvu općenito.

AGILNO NAKLADNIŠTVO

Na ovogodišnjoj O'Reillyjevoj TOC (Tools of Change for Publishing) konferenciji održanoj u New Yorku od 13. do 15. veljače mnogo je prostora pridano predstavljanju modela tzv. agilnog nakladništva. Rasprave i zaključci, uz mnogo popratnog materijala, dostupni su na http://www.toccon.com/toc2012 i http://radar.oreilly.com/publishing/ .

Zastupnici agilnog nakladništva pristupe („agilne metodologije“) preuzimaju iz područja razvoja i objavljivanja softvera. Manifesto for Agile Software Development (http://www.agilemanifesto.org/) prihvaćen u veljači 2001. temelji se na 12 načela, među kojima su, primjerice, zadovoljavanje korisničkih potreba kroz ranu, kontinuiranu i čestu isporuku softverskih rješenja, prihvaćanje korisničkih primjedbi i zahtjeva za izmjenama, izgradnja projekata oko motiviranih pojedinaca, kontinuirana suradnja programera i korisnika programskih rješenja s naglaskom na osobnim susretima, kontinuirano nastojanje na tehničkoj izvrsnosti i kvalitetnim dizajnerskim rješenjima itd.

Agilna metodologija u razvoju softvera koja proizlazi iz navedenih načela opisana je kao niz strategija za vođenje projekata i procesa temeljenih na kratkim kreativnim ciklusima, malim samoorganiziranim radnim timovima, cijepanju kompleksnih zadaća u manje ostvarive ciljeve i, naposljetku, na pretpostavci da prilikom započinjanja projekta nije uvijek moguće znati kako će izgledati završni proizvod.

Kristen McLean, izvršna direktorica tvrtke Bookigee (http://bookigee.com) smatra da se agilne metodologije mogu implementirati i u nakladništvu polazeći od vrlo sličnih načela. Adekvatno agilno okružje primjenjivo u svijetu nakladništva imalo bi šest oslonaca:

– samoorganizirane motivirane timove s fleksibilnim vještinama čiji su članovi iznimno talentirani i usto interdisciplinarno obrazovani pojedinci

– odgovornost i snaženje takvih timova kojima „treba dati što im je potrebno i s punim im povjerenjem prepustiti da rade svoj posao“

– održivi razvoj koji osigurava kontinuirani radni ritam; opseg realno ostvarivog posla u danu ne smije biti premašen, a bolje je i smanjiti očekivanja i odreći se određenih karakteristika proizvoda nego kasniti s isporukom

– komunikacija licem u lice najefikasnija je forma komunikacije, pa svi članovi tima uvijek moraju raditi zajedno na jednom mjestu

– česta isporuka gotovih proizvoda, pri čemu se podrazumijeva „radije tjedna nego mjesečna isporuka“

– jedino mjerilo uspjeha je gotov proizvod, stoga se treba usredotočiti na rezultat, a ne na procese, dokumentaciju, ili primjerice interne samoanalize koje korisnicima ne znače ništa.

Iznimno je važno razlikovanje dviju primjena agilnih metodologija u nakladništvu koje McLean ističe: prvo, primjena pri stjecanju i razvoju sadržaja i drugo, primjena u optimalizaciji organizacije nakladničke proizvodnje.

Agilni razvoj sadržaja temelji se na ideji diseminacije stvorenog sadržaja na različite platforme – od različitih tiskanih platformi do mrežnih stranica, app-ova, itd. Drugim riječima, jednom stvoreni digitalni sadržaj isporučuje se na sve raspoložive platforme.

Agilna organizacija nakladničke proizvodnje pretpostavlja urušavanje uobičajenog nakladničkog lanca koji podrazumijeva put rukopisa od autora preko urednika, recenzenta, lektora, grafičkog urednika itd. do čitatelja. Nakladnički se lanac mijenja spomenutim malim timovima koji se sastoje od četiri do pet talentiranih pojedinaca koji zajedno posjeduju ključni „kolektivni set vještina“ – nužno uredničkih, dizajnerskih, marketinških, računalnih (obavezno je poznavanje XHTML-a), poslovnih i sl. Članovi tima zajedno rade na razvoju rukopisa (sadržaja) od trenutka njegova stjecanja pod nadzorom iskusne osobe čija je temeljna zadaća stvoriti poticajno radno okružje i ukloniti sve prepreke s kojima se timovi tijekom rada susretnu.

Donekle drugačiji model agilnog nakladništva predstavio je Dominique Raccah iz Sourcebooksa (http://www.sourcebooks.com/) – njegova je cjelovita prezentacija s TOC-a dostupna na http://www.toccon.com/toc2012/public/schedule/detail/23005 . U odnosu na Kristen McLean, Raccah naglašava važnost uloge korisnika (čitatelja) u samom procesu razvoja rukopisa, te model agilnog nakladništva (koristi akronim APM – Agile Publishing Model) predstavlja kroz formulu stvaranje + interakcija + suradnja = završena (cjelovita) knjiga.

Budući da ovakav model podrazumijeva „zajednički rad autora i zajednice pri oblikovanju i doradi sadržaja tijekom razvoja knjige iz inicijalne faze i tijekom njezina puta kroz interaktivne digitalne platforme do završnog, objavljenog proizvoda“ on uvelike mijenja uobičajenu predodžbu stvaranja autorskog djela. Raccah smatra da zajednica (community network) treba biti uključena u razvoj proizvoda jer autoru daje povratnu informaciju s obzirom na oblikovanje i formatiranje sadržaja pri čemu sadržaj zajednici postaje prihvatljiviji, zajednica se kroz sadržaj povezuje, a u konačnici može nadopunjavati autorski sadržaj koji prema potrebi postaje modularan i time prikladniji specifičnim potrebama pojedinih korisnika.

Uloge nakladnika u Raccahovu modelu su sljedeće: stvaranje i omogućavanje konverzacije i partnerstva između autora i čitatelja, omogućavanje autoru (a ne nakladniku) da bude lider pri oblikovanu sadržaja i davanje autoru cjelovite potrebne podrške pri stvaranju autorskog djela.

Svi sudionici konferencije suglasni su da agilno nakladništvo nije „gotova stvar“, već ideja koju očekuje još mnogo propitivanja. Tri postavke zaslužuju posebnu pozornost:

– mijenjanje postojeće funkcionalne organizacije nakladničkih tvrtki, koja podrazumijeva uobičajeni slijed radnji (stručno uređivanje, jezično uređivanje, likovno uređivanje, dizajniranje, grafička priprema, objavljivanje, promocija itd.) timovima koji sve rade odjednom

– razvoj rukopisa koji omogućuje istodobno objavljivanje na svim raspoloživim platformama: u raznorodnim tiskanim djelima, na osobnim računalima, na tablet računalima, na mobilnim platformama i na specijaliziranim uređajima za čitanje teksta (e-book readers)

– uključivanje budućih čitatelja u razvoj rukopisa (s pravom intervencije u sadržaj), što uvelike mijenja ne samo uobičajene prakse stvaranja autorskog djela, nego i položaj i predodžbu autora; od svega navedenog, ova se postavka čini najteže izvedivom.

Tek šira praktična primjena „agilnih metodologija“ može pokazati potencijale i nedostatke modela agilnog nakladništva, a posebice njegovu primjenjivost u odnosu na različita nakladnička područja. Jednako tako, bit će vrlo zanimljivo pratiti koliko će se u modelu agilnog nakladništva koristiti tiskane platforme za distribuciju sadržaja, budući da je ono postalo moguće tek u digitalnom okruženju. Prognoziranje budućnosti uvijek je proročka domena, pa se za sada možemo ograničiti tek na praćenje i vrednovanje ostvarenih „agilnih projekata“.

KOLIKO DUGO ŽIVI KNJIGA?

„Knjiga koja ne traje, knjiga kratkovječna, knjiga koja je čin, a nije trajna stvarnost ni blago što treba pohraniti (...) to je ono što duboko vrijeđa naš osjećaj i što nas čak može ogorčiti“ – napisao je Robert Escarpit pri kraju klasičnog djela Revolucija knjige iz 1965. Tim O'Reilly, utemeljitelj i vlasnik O'Reilly Media nedavno je na svom blogu tekst The stories behind a few O'Reilly "classics" započeo riječima: „Zapanjuju me kako su knjige koje sam prvi put objavio prije više od 20 godina čitateljima još uvijek vrijedne.“ I Escarpit i O'Reilly ljudi su koji imaju što reći o knjigama i nakladništvu, a njihove su vizije knjige posve oprečne, jer prvi piše o literarnoj knjizi – njemu su knjige estetski diskurs, a drugi piše o priručnicima, i to onima uistinu kratkotrajnim, koji se odnose na rad sa i u računalnim programima – njemu su knjige informacijski diskurs.

U posljednje vrijeme o knjizi se sve češće piše kao o informaciji, pri čemu se sadržaj knjige poistovjećuje s informacijom. Riječima Geoffreya Nunberga, pojmom informacija više se ne označuju instrukcije koje nam knjiga daje, već sadržaj knjige iz kojih instrukcije proizlaze, pa je „informacija“ od posljedice postala uzročnikom. A da bi bila aktualna informacija, knjiga postaje kratkotrajna.

Hoće li literarna knjiga sačuvati dugovječnost? Chris Anderson piše o suvremenoj obuzetosti hitovima kroz koje se promatra uspješnost vlastite kulture i o listama bestselera koje postaju nacionalna opsesija. U modernoj literaturi o medijima, pa i u nedavno objavljenom hrvatskom Uvodu u medije, knjiga jest uvrštena među masovne medije. Gabriel Zaid vjeruje da je usporedba s masovnim medijima razumljiva jer se i knjige mogu prodati u milijunskim nakladama, jer su namijenjene anonimnoj publici, jer su industrijski proizvod itd. Nastavlja da je svrstavanje knjige među masovne medije ipak štetno, jer većina knjiga nije napisana za masovnu publiku, jer je svaka knjiga namijenjena samo onim čitateljima koje je žele, jer svaka knjiga popunjava potrebu za raznolikostima ne namećući istovjetnost ukusa itd. Ukratko, rast golemih međunarodnih konglomerata, mogućnost digitalizacije i elektroničke isporuke sadržaja knjige, IT globalizacija, kultura blockbustera, tzv. tie-ins itd. stvorili su ideju knjige kao masovnog medija kojeg vrednuju mehanizmi masovne kulture, ponajprije top-liste.

Mogu li se danas „jaki čitatelji“ oduprijeti reklamnim kampanjama i „tiraniji novog“ koju iz tjedna u tjedan plasiraju top-liste? Postoji li kritična masa čitatelja koja bi vrednovala nakladnički proizvod? I na kraju, tko danas ima snagu podariti dugovječnost knjigama i svrstati one najbolje u novi, globalizirani svjetski kanon?

ISTRAŽIVANJE TRŽIŠTA KNJIGA ILI KAKO SU PODACI O PRODAJI POSTALI VIJEST O KULTURNOM DEBAKLU

Dva dana, 15. i 16. veljače, novine donose vijesti i komentare o istraživanju „domaćeg tržišta knjiga“ koje su dan ranije predstavili naručitelji istraživanja, „Knjižni blok“ i Zajednica nakladnika i knjižara. Istraživanje je provela agencija GfK na uzorku od 1000 hrvatskih građana starijih od 15 godina u razdoblju od 2. do 16. prosinca 2011.

Vjerodostojnost vijesti svodi se na prenošenje konkretnih postotaka: 69% građana u posljednja tri mjeseca nije kupilo knjigu, 56% ljudi starijih od 15 godina u posljednjih je godinu dana pročitalo barem jednu knjigu, najviše čitatelja, njih 45%, do knjige dolazi posudbom u knjižnici itd. Postotke slijede ocjene i komentari – građani Hrvatske loši su čitatelji, „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“, podaci su mnogo porazniji od onog što se očekivalo i poziv su na uzbunu uz uobičajenu konstataciju da su za sve krivi mediji. Takvi komentari ukazuju i na nerazumijevanje čitateljske aktivnosti i na loše poznavanje podataka o čitateljskim navikama u drugim državama.

Hrvatskih 56% čitatelja podudara se s postotkom u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema posljednjem objavljenom istraživanju o čitateljskim navikama Nacionalne zaklade za umjetnosti naslovljenom Reading at Risk (dostupno na http://www.nea.gov/news/news04/ReadingAtRisk.html) 56,6% Amerikanaca je u jednogodišnjem razdoblju pročitalo barem jednu knjigu (podaci su objavljeni 2004., a odnose se na 2002. godinu). Iz Eurostatovih izvješća o kulturnim aktivnostima Europljana (dostupno na http://ec.europa.eu/culture/key-documents/statistics_en.htm) razvidan je prosjek u članicama Europske unije od 71%, s tim da su razlike goleme: više od 80% Šveđana i Finaca godišnje pročita barem jednu knjigu, a manje od 50% čitatelja imaju Portugal, Italija i Grčka. Geografske se razlike prema svemu sudeći izravno odražavaju na čitateljske navike populacije, a Hrvatska je prema razvijenosti čitateljskih navika i nešto bolja od navedenog „Sredozemnog kruga“. Stanje u Hrvatskoj prema tome nije niti katastrofalno niti je poziv za uzbunu, ali nije niti savršeno. Prostora za ozbiljna i sustavna istraživanja i susljedna promišljanja i poboljšanja nedvojbeno ima.

Duboko nerazumijevanje čitateljske aktivnosti u komentarima na provedeno istraživanje razvidno je iz česte sintagme „sve je manje ljudi koji kupuju i čitaju knjige“. Jednostavnim matematičkim riječima rečeno, skup kupaca knjige i skup čitatelja knjige nisu ekvivalentni skupovi, ljudi koji istodobno i kupuju i čitaju knjige samo su presjek skupa kupaca i skupa čitatelja. Ljudi do knjiga koje čitaju najčešće dolaze posudbom, što je navedeno istraživanje i dokazalo, bilo iz knjižnica, bilo od prijatelja ili kolega. S druge strane, knjige se ne kupuju isključivo da bi se čitale. Kupuju se na dar, kao statusni simbol pa čak i impulsno. Poistovjećivanje kupaca knjige s njihovim čitateljima, koliko god to nakladnici željeli, nije prihvatljivo i nužno vodi do pogrešnih zaključaka.

Sljedeće, još očitije nepoznavanje čitateljskih aktivnosti sadrži izjava „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“. Razlozi pojedinca za čitanje su različiti, a literatura najčešće navodi četiri razloga: individualni razvoj, obrazovnu korisnost, uživanje i bijeg (čitanjem se koristi kao sredstvom skretanja pozornosti, odnosno kao sredstvom zaboravljanja osobnih briga). Studentima knjige koje su im ispitna literatura trebaju i iako ih pokatkad ne zanimaju moraju ih čitati poradi obrazovne koristi. Mnoge knjige koje nas zanimaju ne trebaju nam. Želimo uživati u činu čitanja da bi pročitanu knjigu preporučili i dali prijateljima na daljnje čitanje. Studenti ili profesionalci čitaju jer im je to obveza, jer trebaju, ljudi u slobodno vrijeme čitaju jer žele, jer ih zanima. I naposljetku, ne može se čitanje knjiga, bilo tiskanih ili elektroničkih, jednostavno uzdići na Čitanje s velikim početnim slovom. Ljudi danas čitaju više nego ikada prije i izloženi su pisanoj riječi više nego u bilo kojem prijašnjem razdoblju. Budućnost čitanja nije upitna, upitno može biti samo što će i kako čitatelji budućnosti čitati.

Naručitelji provedenog istraživanja dobili su podatke o trgovini i pristupu knjigama, no tim istraživanjem mnogošto što bi itekako moglo utjecati na donošenje kvalitetnih poslovnih odluka i planiranje rentabilnih nakladničkih projekata nije obuhvaćeno. Za suvislu bi analizu bili nužni detaljni podaci dobiveni istraživanjem na strukturiranom uzorku o postotku čitatelja prema dobnim skupinama, prema svim razinama obrazovanja, prema obrazovanju roditelja, prema profesiji, podaci o korelaciji aktivnosti čitanja s različitim kulturnim i građanskim aktivnostima, potom o utjecaju ostalih medija na aktivnost čitanja tiskane knjige itd. Ozbiljna metodologija postoji i da se „prepisati“ iz brojnih inozemnih istraživanja.

Teško se je oteti dojmu da je i prilikom ovog istraživanja čitatelj postao „slika koju stvara autor“. I unatoč napisanom, istraživanje nije „dobar putokaz“ nego tek dobra vijest koju, barem trenutno, samo mediji dobro eksploatiraju – vijest ne bi bila da građani Hrvatske u prosjeku čitaju koliko i Amerikanci i mnogo više od Talijana i Grka.

Tako je istraživanje o tržištu knjiga pretvoreno u „katastrofične rezultate“ koji zaslužuju medijski prostor. Za nadati se da će vijest znati iskoristiti i naručitelji istraživanja.