nedjelja, 16. prosinca 2012.

MAŠINE BEZ PROŠLOSTI

Tekst Alexandre Alter, „Your E-Book Is Reading You“, objavljen u „The Wall Street Journalu“ napisan je profesionalno korektno. Sažimlje bit i upućuje na različita viđenja teme. Počinje s mogućnostima koje moderna tehnologija daje nakladnicima i autorima. Otprilike ovako: nekada davno (davno, davno) nakladnici i autori nikako nisu mogli saznati što čitatelj, kada negdje sjedne s knjigom, zapravo radi. Koliko stranica pročita, je li ih uopće pročita, pročita li možda tijekom jednog sjedenja cijelu knjigu? Bilježi li štogod, preskoči li katkad? 
Ignorantske okove prošlosti s nakladnika i autora strgnule su e-knjige (e-books), koje omogućuju „virenje iza prodaje“: „Stoljećima je čitanje bilo osamljeničko i privatno, intimna razmjena između čitatelja i riječi na stranici. Ali uzlet digitalnih knjiga (digital books) prouzročio je temeljite promjene u načinu čitanja, pretvarajući tu aktivnost u nešto mjerljivo i kvazi-javno“. Alter piše o iznimnoj temi, novinarski posao odrađuje besprijekorno, ali o povijesti čitanja ne zna ništa, što je rezultiralo šlampavim i netočnim uvodom u vrlo dobru priču. Čitanje je naime postalo osamljeničko i privatno tek krajem 18. stoljeća, povijest taj oblik čitanja naziva sentimentalnim čitanjem i vezuje ga uz romane i slične žanrove. No, povijest poznaje i drugačije oblike čitanja: nerefleksivno (često isprekidano čitanje svojstveno čitateljima slabih kompetencija), studijsko (uz varijante znanstveno, enciklopedijsko, refleksivno, kritičko...), funkcionalno („korisni“ tekstovi koji se čitaju poradi osobnog usavršavanja), studentsko, religiozno itd. Poznaje i suštu suprotnost osamljeničkom i privatnom čitanju – glasno čitanje, kada jedna osoba čita drugima. I svi ti oblici čitanja imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Autori modernim problemima nakladništva i čitanja gotovo bez iznimke pristupaju kao da ti problemi nemaju prošlosti. Joe Wikert, uvaženi i citirani autor, šef O'Reillyjeve Tools of Change konferencije objavljuje tekst „Reading Reinvented“ i odmah nastavlja: „Koliko li je puta netko proglasio da je proizvod X ili platforma Y promijenila čitanje? Previše da bi se pobrojalo, siguran sam. (...) ali vjerujem da pristup Semi-Lineara kroz Citia iPad aplikaciju postavlja nova pravila igre.“ Nastavlja da je inovacija sadržaj u slojevima (layered content), koji čitatelju omogućuje da ide onoliko daleko s nekom temom koliko to želi. Citia, projekt na koji se Wikert referira (http://citia.com/) tvrdi: „Citia aplikacije stvorene su za iznimno brzo (high velocity) čitanje i dubinsku (high quality) spoznaju. Naša izdanja – izrađena u partnerstvu s vodećim nakladnicima knjiga – krate i ističu velike ideje autora“. Skupljanje, kraćenje i isticanje najboljih ideja – Wikert i ljudi iz Citie možda ne bi povjerovali – bili su među glavnim preokupacijama humanista, prije više od pola stoljeća. Ti su ljudi čitali s olovkom u ruci i u svoje su bilježnice, a imali su jednu za stvari ljudske, drugu za stvari prirode i treću za stvari Božanske, zapisivali velike ideje autora. Tekstove su kratili u ključne, najvažnije odlomke, koje su potom objavljivali, možda je najpoznatija takva kompilacija Adagiorum chiliades Erazma Roterdamskog iz 1508. godine. Bez daljnjega, Citia je važan i snažan projekt, usto i vrlo pametno osmišljen, usto i nemjerljivo većeg dosega u usporedbi s humanističkim ostvarenjima, ali pisati da je ideja da se nešto skrati i izrazi kroz temeljne misli ključan preokret u čitateljskim navikama je ignorantno i indolentno. Usto, bilo bi lijepo, moralno i znanstveno korektno, da se negdje spomenulo starog profesora Roberta Darntona, koji je još 1999. pisao o organizaciji sadržaja elektroničke knjige u slojevima. A možda priča o akademskoj čestitosti također počinje s jednom davno (davno, davno)...

Vratimo se, nakon nepotrebnog dociranja o povijesnom neznanju, tekstu Alexandre Alter. Barnes & Noble istražuje digitalno čitateljsko ponašanje korisnika (customers' digital reading behavior). Podaci prikupljeni s Nooka otkrivaju npr. koliko je stranica pojedine knjige čitatelj pročitao, koliko brzo čita, ali također omogućuje i komparaciju tih saznanja u odnosu na različite žanrove. Čitatelji znanstvene fantastike, ljubića ili krimića, primjerice, čitaju brže nego čitatelji ostalih literarnih žanrova. Alison Flood se u tekstu „Big e-reader is watching you“, objavljenom u „The Guardianu“, također pozabavila pitanjem podataka koje prikupljaju e-čitači, ali je problemu pridala snažniju moralnu dimenziju, uspoređujući čitače s Orwellovim velikim bratom. Što sve e-čitač zna o čitatelju, demonstrirano je na primjeru Kobo-a: može znati u koliko se navrata pročita neka knjiga, koje je uobičajeno vrijeme kada ljudi čitaju, gdje se rade pauze između čitanja, ako se knjiga odbaci što je zadnje pročitano i sl. Todd Humphrey, Kobov direktor, smisao prikupljanja podataka sažimlje ovako: „želimo znati kakav je odnos prema sadržaju, ali nećemo prelaziti granice...“. Granice se ne prelaze, jer su podaci agregirani i anonimni.

Da Electronic Frontier Foundation (EEF) nije objavio izvješće „2010: E-Book Buyer's Guide to E-Book Privacy“, dalo bi se zaključiti da e-čitači podatke prikupljaju isključivo i samo zato da bi tvrtke mogle ponuditi bolju uslugu svojim korisnicima. No izvješće, kojim su obuhvaćeni Google Books, Amazon Kindle, B&N Nook, Sony Reader, FBReader, Internet Archive, iPad i Adobe Content Server govori o podacima koje predstavnici tvrtki ne spominju. EEF je istražio prikupljaju li navedene platforme podatke o pretraživanju i kupnji knjiga, prate li što i kako se čita nakon kupnje, potom s kim platforme mogu dijeliti podatke o pojedinačnim korisnicima (in non-aggregated form), mogu li takve podatke dijeliti s drugim tvrtkama bez korisnikova pristanka i mogu li korisnici promijeniti prikupljene informacije – rezultati su dostupni na https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy. Tek nekoliko važnijih spoznaja: podatci o pojedinačnim korisnicima uvijek se mogu dijeliti sa sudskim instancama, Amazon i Kobo mogu dijeliti podatke, bez korisnikova pristanka, s drugim tvrtkama poradi promotivnih i marketinških aktivnosti, Amazon i Kobo ne dozvoljavaju korisnicima mijenjanje prikupljenih informacija – korisnik primjerice ne može obrisati podatke o pretraživanju i kupnji (search and purchase history).

Pitanje koje se neposredno nameće je zašto smo tako blagonakloni prema e-čitačima? Vjerojatno stoga što ovdje i nije riječ o nekoj novoj povredi privatnosti, koje do sad nismo bili svjesni. I državne i javne institucije, i banke i trgovački lanci skupljaju podatke o nama. I naše knjižnice imaju povijest naše posudbe. Na kraju krajeva, sve su te institucije obvezne dijeliti naše podatke sa sudskim instancama. No ono što nas pomalo uzrujava ponajprije je kulturološki uvjetovano. Od banaka ili trgovačkih lanaca i ne očekujemo drugo nego da se okoriste našim podacima ali, riječima Richard Lee (“What's the big deal if your e-reader is spying on you?”), čitanje knjige je na neki način nespojivo s komercijalnim razglabanjima: „U svijetu u kojem nas komercijalne sile opsjedaju sa svih strana, rutinsko skupljanje podataka o čitatelju je još jedan prodor marketinške u privatnu sferu“.

Vjerojatno se ne bunimo i stoga što se prašina diže bez naročitog razloga. Pa što ako Kobo ili Kindle znaju koliko brzo čitamo, gdje smo stali, ili u koliko smo navrata pročitali neki tekst? Todd Humphrey iz Koboa rezimira: možemo razumjeti (understand – nejasno je što se tu ima razumjeti) koje se knjige prodaju, gdje se prodaju, kako ih brzo ljudi čitaju, koliko im dugo treba da pročitaju knjigu... No čitanje je mnogo više od brzine ili pauziranja. Uređaj zna gdje je čitatelj stao, ali ne zna zašto je stao. Zna koliko brzo čita, ali ne zna kako čita. Pitanje što se čita odavno je potisnuto pitanjima kako i zašto. Humphrey nastavlja: „Što ako, recimo, 90% čitatelja prestane čitati nakon petog poglavlja? To zasigurno nakladnicima i autorima daje neki uvid.“ Djetinjaste su pretpostavke uniformiranog ponašanja čitatelja, što ako nije ozbiljno pitanje. No tehno-divovi poslu s knjigama ne mogu, a za sada i ne znaju drugačije pristupiti: „Mi razmišljamo o tome kao o kolektivnoj inteligenciji svih ljudi koji čitaju na Kindleu“ reći će Amazonova glasnogovornica Kinley Pearsall. Ljudi koji su život posvetili traganju za čitateljem razmišljaju ponešto drugačije: štivo oživljava samo kroz čin čitanja, čitatelji nisu pasivni ni poslušni što naše elite i oglašavačke industrije katkad zaborave, ponuđeni proizvodi ne oblikuju čitateljsku publiku, čitanje je subjektivni čin, suočavamo se s mnoštvom individualnih priča, a svaka je jedinstvena...

Naposljetku, ne uzrujavamo se vjerojatno i stoga što smo privatne podatke navikli dijeliti s mrežnim okružjem. I to ne samo s prijateljima na Facebooku i sličnim mrežama, nego i s golemim kompanijama, recimo s Googleom. „Kada vam netko zabadava da izvrsne digitalne servise, obično je quid pro quo da mu dopustite da sazna više o vama“ – podnaslov je teksta Jamesa Balla „Google Maps: thanks for the app, here's my personal data“. No pravi problem počinje upravo tu, jer Amazon ili Kobo digitalne servise ne daju, nego ih prodaju tri put ih naplaćujući: kroz uređaj, kroz sadržaj, i kroz nas, čitatelje, korisnike, kupce, kolektivnu inteligenciju, kako god nas zvali i čime god nas smatrali. U nakladničkom poslu to je neviđen presedan. Kupujući tiskane knjige tehnologiju smo kupovali zajedno sa sadržajem, a što smo s njom činili bila je, barem u normalnim društvima, naša stvar. Kada kupimo e-čitač, nismo kupili ništa doli prazne mogućnosti, svaki novi tekst ponovno ćemo kupiti i platiti. Uzgred rečeno, pod sloganom „Drugi kupuju knjige, vi poklonite biblioteku“ i u nas se jedan operater sjetio nakladničkog pločastog Božića, ali sloganom ili hotimice bezočno laže ili je prostodušno dezinformiran, jer e-čitač nije biblioteka, nego mašina. Našu mašinu punimo sadržajem iznova i iznova plaćajući svaki novi tekst. Mašina i njezini tvorci ne misle da je čitanje samo naša stvar, jer ako znaju kako čitamo, mogu poboljšati uslugu. I ne samo to. Prikupljene podatke mogu prodati jer oni „zasigurno nakladnicima i autorima daje neki uvid“. I tako su svoju uslugu naplatili i treći put. Je li brzina kupnje, za sada jedina ozbiljnija komparativna prednost e-čitača, vrijedna ravnodušnosti kolektivne inteligencije? I čini li mi se ili je kolektivna inteligencija posve ravnodušna što nakladnici – u poslu s knjigama – postaju drugorazredni igrači?

Poveznice:
Alter, Alexandra. 2012. „Your E-Book Is Reading You“, The Wall Street Journal, 19. 7. 2012. http://online.wsj.com/article/SB10001424052702304870304577490950051438304.html
Ball, James. 2012. „Google Maps: thanks for the app, here's my personal data“, The Guardian, 13. 12. 2012. http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2012/dec/13/google-maps-personal-data
Citia REINVENTING THE READING EXPERIENCE. http://citia.com/
Cohn, Cindy, „2010: E-Book Buyer's Guide to E-Book Privacy“. Electronic Frontier Foundation, https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy
Darnton, Robert. 1999. „A New Age of the Book“, The New York Review of Books, 18. 3. 1999. http://www.nybooks.com/articles/archives/1999/mar/18/the-new-age-of-the-book/?pagination=false
Flood, Alison. 2012a. „Big e-reader is watching you“, The Guardian, 4. 7. 2012. http://m.guardian.co.uk/books/2012/jul/04/big-ereader-is-watching-you
Flood, Alison. 2012b. „E-readers reading your reading: A serious invasion of privacy?“, The Guardian, 5. 12. 2012. http://www.guardian.co.uk/books/booksblog/2012/dec/05/ereaders-reading-privacy

Nema komentara:

Objavi komentar