O BUDUĆNOSTI HRVATSKIH ZNANSTVENIH MONOGRAFIJA

U svjetlu novog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, hrvatske znanstvene monografije nemaju budućnost. Korektno navodeći i citirajući izvornike, u svjetlu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je Nacionalno vijeće za znanost „RH“ na „svojoj“ 79. sjednici, održanoj 5. „ožujka“ 2013. godine, „donijelo“, mijenjajući i dopunjujući Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je isto to Vijeće „RH“ „donijelo“ na „svojoj“ 78. sjednici, održanoj 19. „2.“ 2013., mjerilo izvrsnosti hrvatskih humanističkih i društvenjačkih znanstvenih monografija jesu, primjerice, sljedeći nakladnici: Gedisa, Siglo XXI, Pirámide, Salerno Editrice, United Nations University, Zed Books… Ni u primisli ne želeći obezvrijediti kvalitetu i doprinos navedenih nakladnika u nacionalnim kontekstima, ne dvojeći usto ni da je ugled golemog broja navedenih nakladnika izniman u globalnim razmjerima, svatko može pogledati popise „međunarodno priznatih izdavača znanstvenih knjiga … prema najrecentnijem WASS-SENSE popisu izdavača knjiga (http://www.sense.nl/qualityassessment)“ i zaključiti koliko su njihova izdanja unaprijedila našu znanost. I koliko je tim nakladnicima, koji moraju poslovati na komercijalnim osnovama, zanimljivo objaviti, primjerice, kritičko izdanje izvora za hrvatsku povijest. Neka svatko zaključi kako će „prvih četrdeset španjolskih izdavača na najrecentnijem popisu Scholarly Publication Indeks“ (http://epuc.cchs.csic.es/SPI/listado_completo.php) pridonijeti budućnosti hrvatskih znanstvenih monografija i hrvatskoj znanosti općenito.

Jer od 5. ožujka 2013. hrvatski je znanstvenik motiviran objaviti kod Siglo XXI-a, jednom knjigom objavljenom ondje ima dovoljno A1 radova da bi postao izvanredni profesor. Glupi i nekompetentni nacionalni nakladnici nisu dostojni da bi se njihova izdanja vrednovala u najelitnijoj kategoriji znanstvenih radova. Nije ostavljena niti mogućnost da područna vijeća ipak procjene nekog od tih nakladnika dostojnim, jer popis mogu proširiti s „međunarodnim izdavačima na polju“ – društvenjaci s njih pet, a humanisti s deset. Pomisliti bi se dalo, budući da je korišten pojam „međunarodni“, a ne „inozemni“, da možda Školska knjiga, Mozaik knjiga ili Leykam international imaju neku šansu, no to je naravno tek primisao. U stvari, pada mi na pamet poslati dopis Siglo XXI-u, i predložiti im da prošire djelatnost na Hrvatsku. Priljev rukopisa definitivno bi im bio osiguran. I u ovom domaćem ozračju spletki i bezobrazluka dalo bi se čak ići toliko daleko i pomisliti da je to možda netko i pomislio.

Posve je suvišno polemizirati s pojedinim odredbama Pravilnika, jer temeljni je problem način razmišljanja iz kojeg on proizlazi. Bezvrijedna su mu domaća sveučilišta, fakulteti i instituti – jer oni imaju svoju izdavačku djelatnost, bezvrijedni su i privatni nakladnici. Riječju, ne valja ništa naše. Zastrašujući je sluganski mentalitet (i u razmišljanju o njemu proći će još jedan hrvatski Veliki petak) koji ponižava svoje veličajući tuđe. Zastrašujuće je da se u službenom dokumentu tijela stvorenog da skrbi o nacionalnoj znanosti domaći potencijali stavljaju u službu inozemnih nakladnika. Apsurdno je da se u isto vrijeme u jednom ministarstvu izrađuje strategija razvoja nacionalnog nakladništva, a jedno tijelo donosi dokument kojim obezvrjeđuje to isto nakladništvo.

Tko se usuđuje kategorizirati nakladnike na bilo koji način, ako su pluralitet nakladnika i nakladničkih proizvoda od vitalne važnosti za razvoj i opći boljitak demokratskih društava? Ako su oni najmanji dragocjeni koliko i najveći? I ako je netko već bio dovoljno bahat da kategorizira nakladnike, što reći za onog tko kategorizaciju izrađenu za tko zna koju svrhu pretvara u kriteriji izvrsnosti nacionalne znanosti? Bacajući na poslanje nakladnika sjenu već bačene sjene.

Nakladništvo je, otkada postoji, bilo infrastruktura znanosti, omogućavalo je znanstvenu komunikaciju, širilo rezultate znanstvenog rada, razvijalo nacionalnu terminologiju – svaka je objavljena nacionalna znanstvena monografija dio znanstvenog naslijeđa cijele nacije. Kakav obraz čovjek mora imati da sve to zanemari?

VELJAČKI FRAGMENTI

1. Angry Birds postaju nakladnici…

Angry Birds su se odlučili uozbiljiti i baviti se nakladništvom. Prije dvije godine tiskana je kuharica Bad Piggies Egg Recipes, prošle je godine u suizdavaštvu s National Geographicom objavljena edukativna knjižica o svemiru A furious flight into the final frontier, a ove je uz licenciranje ptičica (Penguin objavljuje 7 knjiga o njima) tvrtka Rovio osnovala vlastiti nakladnički odjel. Zašto? Jer je „važno da djeca čitaju … ne zanima me gdje čitaju niti kako su se zainteresirali za čitanje – važno je da se zainteresiraju“. Ne treba zaboraviti da su Angry Birds ipak – Finci. Više na

http://www.guardian.co.uk/technology/appsblog/2013/feb/18/angry-birds-books?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+theguardian%2Fbooks%2Frss+%28Books%29

2. … a Frank Lampard postaje pisac

Veznjak Chelsea zaključio je da su priče koje vlastitoj djeci priča prije spavanja iznimno vrijedne te ih je odlučio objaviti. Slijedi serija od pet dječjih knjiga, nazvana Frankie's Magic Football, o dječaku, njegovu psu i njegovim prijateljima koji baš vole nogomet. Nakladnik, s kojim je ugovor već potpisan je Little Brown. Više na

http://www.guardian.co.uk/football/shortcuts/2013/feb/13/frank-lampard-children-stories-easy-wins i http://www.bbc.co.uk/news/entertainment-arts-21433772

3. Najnoviji bestseler na najmnogoljudnijem tržištu je – Finneganovo bdijenje

I urednik je iznenađen, književnici priznaju da bi teško sami sebe natjerali da ponovno čitaju Bdijenje, sveučilišni profesori zaključuju da je „Joyce morao biti mentalno bolestan kad je stvorio takav roman“, no Finneganovo bdijenje trenutno jest kineski bestseler. Više na

http://publishingperspectives.com/2013/02/finnegans-wake-is-a-bestseller-where/

4. Antikvarne e-knjige

Amazon je registrirao patent za prodaju antikvarnih e-knjiga, tj. datoteka koje je netko posjedovao, doslovce, „pre-owned digital files“. Naravno, ne prodaju se datoteke, već pristup istima. U praksi, pročitate knjigu na Kindlu, potom je stavite na prodaju, a kada je netko, po nešto povoljnijoj cijeni kupi, briše vam se s uređajima i gubite joj pristup. Više na

http://www.futurebook.net/content/railroaded-second-hand-ebooks-revisited i http://publishingperspectives.com/2013/02/amazon-moves-closer-to-selling-used-e-books/

Sadržaj patenta: http://patft.uspto.gov/netacgi/nph-Parser?Sect1=PTO1&Sect2=HITOFF&d=PALL&p=1&u=%2Fnetahtml%2FPTO%2Fsrchnum.htm&r=1&f=G&l=50&s1=8,364,595.PN.&OS=PN/8,364,595&RS=PN/8,364,595

5. I 2013. je počela paljenjem baštine…

U posljednjem tjednu siječnja zapaljena je knjižnica u Timbuktuu. U tom su gradu, na rubu Sahare, čuvani rukopisi od kojih neki datiraju u 13. stoljeće. Većina ih je na arapskom i afričkim jezicima, pričaju posve drugačiju priču o „crnoj Africi“, za koju se popularno misli da ima tek oralnu povijest. Točna se sudbina tog neprocjenjivog svjetskog naslijeđa još uvijek ne zna. Više na

http://www.guardian.co.uk/world/2013/jan/28/mali-timbuktu-library-ancient-manuscripts i http://publishingperspectives.com/2013/02/the-great-book-robbery-and-the-fate-of-palestines-private-libraries/

6. … i cenzurom u našem vlastitom dvorištu

Cenzura je uvijek cenzura, kako god se manifestirala. Nema teksta bez čitatelja, samo mu oni daju smisao, a osobe željne cenzure nasrtljivi su čitatelji. Autorska kreativnost, snaga i hrabrost stvaranja, ne zaslužuju jadnu ravnodušnost institucija kakvoj je ovih dana izložena Silvija Šesto.

HRVATSKE E-KNJIGE

Vrijedi li za hrvatsko tržište e-knjiga iskaz „što je manji jezik, to nakladnici gorljivije koče“? Prema malom istraživanju provedenom početkom veljače, u nas se nudi oko 1200 e-knjiga, otprilike polovica na komercijalnim platformama, a polovica u slobodnom pristupu. Slobodni pristup koristi PDF ili HTML format, a komercijalne platforme ePub ili PDF s DRM zaštitom i prosječnom cijenom od 40 kuna. Dvadesetak nakladnika sudjeluje s više od 20 knjiga i općenito se stječe dojam da je hrvatsko e-knjižarstvo razvijeno uz neznatno sudjelovanje nakladnika, sa šačicom ozbiljnijih igrača. Ako neprilikama treba liječiti uzroke, postavlja se pitanje jesu li oni izrasli iz konteksta okarakteriziranog malim tržištem, ovisnošću o potporama i monopolističkim knjižarstvom?

Rezultati istraživanja dostupni su na blogu
http://projectebooks.wordpress.com/2013/02/28/an-overview-of-e-book-market-in-croatia/

UREDNIK (P)OSTAJE (ZASTUPNIK) UREDNIK

To jest, urednik postaje zastupnik da bi ostao urednik ili urednik ostaje urednik ma kako ga zvali.

Urednici su imali razloga biti ponosni na svoj rad – ta bio je to najbolji posao u nakladništvu. Kružila je uzrečica da dobra knjiga ima ili dobrog autora ili dobrog urednika. Urednik je znao razdvojiti dobro od lošeg, prepoznati, unaprijediti rukopis, stvoriti autora. Međutim, najbolji posao u nakladništvu pretvorio se u svoju suprotnost – barem tako tvrdi tekst „The strange case of the drowning editor“ (http://www.futurebook.net/content/strange-case-drowning-editor). Prvo, urednik je razvlašten prava na vlastiti ukus – ono po čemu je bio prepoznatljiv – jer rukopise više ne prihvaća on, nego odbor koji polazi od marketinga, prodaje i javnosti. I dok drugi rade njegov posao, urednik radi svačiji posao – bavi se promocijom, prodajom, gostuje, piše prikaze... On u stvari nema pojma o promociji i prodaji i pametno mu je raditi što mu se kaže, no promotivni i prodajni odjeli naravno znaju koji je rukopis valjan pa mu je i opet pametnije poslušati one koji znaju i ne eksperimentirati s rukopisima za koje samo on misli da nešto vrijede. Pa opet, kako god bilo, svaka knjiga ima urednika, koji je bez dvojbe odgovoran za sve one bespotrebne eksperimente koje se jednostavno ne mogu prodati. Uspješnice su, naravno, čeda tvrtke, svih brižnih odjela koji skrbe o njima, pa i urednika koji je istini za volju samo poslušao dobar savjet... Dobro, možda su ovo samo prenapuhane teze nekog razočaranog blogera. Evo što kaže znanstvenik (John B. Thompson, Merchants of Culture, 2010): smatra se da su urednici u velikim korporacijama izgubili utjecaj koji su nekada imali i da je odluka o novim naslovima u rukama direktora prodaje i marketinga; u prvoj tvrdnji i ima neke istine, no druga ne proizlazi iz nje; jednostavno, nekadašnji je klasični linearni model u kojem urednici biraju i uređuju, a prodavači prodaju, zamijenio novi model dijaloga i konzultacija (uz uvijek prisutan dojam napretka: novo je bolje od nekadašnjeg). Dakle, urednik ipak i definitivno više nema diskrecijsko pravo izbora rukopisa, a ako je tako, onda je njegova uloga i svrhovitost postala vrlo upitna. Optimizacija i racionalizacija u nakladničkim kućama, posebice onima koje su od 1960-ih nadalje postajale dijelovima multimedijskih konglomerata, nije, istini za volju, dokazala bespotrebnost urednika, ali je pokazala da ih je jednostavno previše. Mnoštvo iskusnih profesionalaca našlo se bez posla, konsolidirane su ih se tvrtke, usprkos njihovu znanju, mogle riješiti.

No, nakladnici se nikako nisu mogli riješiti stalnih ponuda autorskih rukopisa i njihovih pisaca, i umjesto da se i taj segment optimizira, racionalizira i konsolidira, tih je pisaca jednostavno previše da bi se nakladnici bavili sa svakim pojedinim od njih. Tako su nekadašnji urednici mogli postati zastupnici i nastaviti raditi stari posao. Rebecca Carter, ugledna britanska urednica koja je nakon 15-ak godina u Random House-u postala zastupnica, svoj je potez objasnila ovako: „Moja je motivacija proizašla iz želje da radim s piscima na uređivanju teksta. Želim biti uključena u razmjenu ideja i rad na tekstu.“ (Olivia Snaije, Why a Book Editor Becomes a Literary Agent, http://publishingperspectives.com/2012/01/why-a-book-editor-becomes-a-literary-agent/). Urednik postaje zastupnik da bi uređivao tekst!? Možda opet tek prenapuhani blog. Eto znanstvenika: sve je više rukopisa i nakladnici se, sa smanjenim brojem urednika, pouzdaju u procjenu zastupnika; jedan urednik u New Yorku kaže da tek 3 – 5% rukopisa koje objavljuje stižu mimo zastupnika; nakladnici trebaju agente, jer oni pojednostavljuju postupak; zastupnik je zid između urednika i autora, jer, urednici „ovih dana nemaju vremena i ne žele da ih netko noću naziva, ne žele da ih naziva izjutra i ne žele slušati o uzrocima i posljedicama nečijeg razvoda.“ Drugim riječima, nakladnici su svjesni da zastupnici s autorima rade onako kako su nekada radili urednici – inicijalni proces vrednovanja rukopisa i sukcesivni razvoj rukopisa danas su, na velikim tržištima, prepušteni zastupnicima.

Urednik je tako, i formalno i sadržajno, postao zastupnik – ne prejudicira se naravno da su svi urednici postali zastupnici ili da su svi zastupnici bivši urednici, no trend je uočljiv. Zastupnici, stoga, igraju golemu ulogu u formiranju nakladničkog plana velikih tvrtki. Postoje, naravno, i knjige koje autori ne mogu prodati nakladniku. Što s njima? Hoće li zastupnik razočarati klijenta? Nipošto. Današnja tehnologija omogućuje autoru da knjigu objavi samostalno, a zastupnik tako i tako odrađuje urednički dio posla. Zastupničke agencije sve češće osnivaju posebne odjele koji se uglavnom bave izdavaštvom e-knjiga ili POD-a za autore koji nemaju tradicionalnog nakladnika. Agencije sklapaju ugovore s Amazonom, Kobom, Barnes&Nobleom, Appleom i sl., odrađuju proces pripreme, izrađuju metapodatke, na navedenim platformama plasiraju e-knjige i uzimaju postotak od 15 do 50% – što je mnogo mudrije nego razočarati klijenta (Rachel Deahl, „The Agent as (Sort of) Publisher“, PW, 9. 7. 2012).

Ako je moguće i tako poslovati, upitnost uloge i svrhovitosti urednika dobiva posve novu dimenziju i pretvara se u pitanje o upitnosti uloge i svrhovitosti nakladnika. Jer bez urednika se, ma kako se zvao, očigledno ne može, a izgleda da se bez nakladnika danas može.

SIJEČANJSKI FRAGMENTI

1. E-singlice New York Times-a

New York Times objavljuje kratke e-knjige (e-singles) po cijeni od 1,99 USD. Naslovi su, primjerice, Uspon Applea, Artičoke – recepti iz New York Times-a, Revolucije novog doba... Riječ je o načinu gospodarenja sadržajem ili o novom ruhu za stari sadržaj ili o umijeću stvaranja svježeg novca od starih tekstova. Times od starih reportaža kompilira kratke eseje za „čitanje odjednom“ i primjereno pokazuje vrijednost arhiva novinske kuće. Što bi se sve dalo složiti iz Vjesnikove arhive? Više na http://www.nytstore.com/ebooks.

2. Amazon uklanja prikaze knjiga

U skladu s poslovnom politikom kuće prikazi knjiga nestaju, a njihovi pisci dobivaju odgovor koji uključuje i sljedeće: „Ne dopuštamo prikaze onih osoba ili tvrtki koje imaju financijski interes u proizvodu ili u konkurentnom proizvodu, što uključuje autore, umjetnike, nakladnike, proizvođače ili ostale trgovce koji prodaju proizvod.“ Moglo bi se protumačiti da niti jedan autor ili urednik, jer svaki od njih ima interes u nekom proizvodu, više neće moći objaviti prikaz na Amazonovoj stranici. Uostalom, to su ljudi, koji u skladu sa sve snažnijom tehno-trgovačkom logikom svijeta nakladništva, o knjigama vjerojatno i nemaju što za reći.

Više na http://www.forbes.com/sites/suwcharmananderson/2012/11/07/amazon-tackles-review-problem-deletes-wrong-reviews/.

3. Neuspjeh e-čitača

Nekoliko je istraživanja (v. npr. http://publishingperspectives.com/2012/11/survey-reveals-a-third-of-e-readers-only-used-once/) pokazalo da e-čitači nisu uređaji koje čitatelji žele. Razvijeni su za ljude koji žele čitati „u miru“, moglo bi se čak reći za zahtjevnije čitatelje, no proizvođači su previdjeli upravo zahtjevnost čitatelja, koji se prepire s tekstom koji čita, želi ga dijeliti, dati, označiti... Proizvođači su e-čitače napravili za prodavače, koji su DRM-om zaključali ne samo sadržaj, nego i čitatelja u čitač. E-čitači su restriktivna i apsurdna tehnologija (barem se osjećam apsurdno dok doslovce prepisujem s Kindlea), a ne nude mnogo više od najjeftinijeg tableta.

4. Odnos autora i nakladnika

Odnosi se mijenjaju, nakladnici su u procijepu između održavanja kvalitete i brze zarade, autori obavljaju mnogo više fizičkog posla tijekom pripreme rukopisa za objavljivanje nego prije 20-ak godina, urednici odlaze iz nakladničkih tvrtki da bi postali književni agenti, trend samizdata, koji katkad postaju broj 1 na ljestvicama bestselera, raste, nudi se bezbroj autorskih platformi kojima je moguće zaobići „tradicionalnog“ nakladnika... Započeo je i dijalog o promjenama i novim ulogama:

http://litflow.de/2012/09/the-future-of-the-author-publisher-relationship/

Author and publisher relations – how publishers stay competitive in digital publishing. White paper survey, www.schilling.dk

5. Cenzura

Mnogo se govori o tržišnoj cenzuri knjige, a one svjetonazorske i političke svako malo se promole u svoj svojoj strahoti. Prošle su godine, tijekom japansko-kineskih prijepora oko otočja Senaku, knjige japanskih autora uklonjene iz kineskih knjižara. Pekinški gradski ured za tisak i nakladništvo istodobno je urednicima izdao jasnu direktivu: vrijeme je da se stajališta ujedine i da se prigrli jedinstveni politički smjer, u kojem nema mjesta za japanske autore (http://publishingperspectives.com/2012/09/murakami-japanese-authors-pulled-from-chinese-bookstores/). Koje su knjige bile paljene, zabranjivane i cenzurirane od 1930. godine naovamo prikazuje simpatična info-grafika na http://www.openroadmedia.com/bannedbooks/.

SADRŽAJ JE KRALJ ILI BUDUĆNOST REFERENTNE LITERATURE II: SLUČAJ WORLD BOOK

Sadržaj je kralj: rečenica koju nakladnici desetljećima ponavljaju izvire uvijek iznova. Bill Gates objavio je 1996. godine tekst istog naslova (http://www.craigbailey.net/content-is-king-by-bill-gates/), Wikipedia pod natuknicom web content ima odjeljak Content is king, britanska tvrtka koja se bavi video produkcijom zove se – Content is king (http://www.contentisking.co.uk/) ... Za neke tautološka, konstatacija je postala svojevrsni pokret, koji ima svoje pobornike, protivnike i skeptike. Google na upit „content is king“ odgovara varijacijama: sadržaj jest kralj; je li sadržaj kralj; pet razloga zašto je sadržaj i dalje kralj; sadržaj NIJE kralj; tko je rekao da je sadržaj kralj?; je li vaš sadržaj kralj?; imam tajnu – sadržaj nije kralj; je li sadržaj kralj u mobilnom dobu? i, posve u skladu s tiranijom novog u modernim društvima, nova pravila: svježi je sadržaj kralj.

Postalo je vrlo pomodno pisati o kraljevstvu sadržaja, no pojam sadržaj više nije pojam onog opsega, dosega i – sadržaja, kakav je bio u vremenima „tradicionalnog“ nakladništva, kada se očekivalo da nakladnik bude jamac kvalitete otisnutog sadržaja. Pojam sadržaj u modernim raspravama ne podrazumijeva stilske bravure, ispeglane rečenice, uzbudljive zaplete, razrađene likove, vrhunske reprodukcije – sve ono što je nakladniku jamčilo povjerenje čitatelja koje donosi ugled, ali i dobit. Sadržaj u suvremenim raspravama jest kapital, ali ne toliko simbolički ili intelektualni, koliko financijski. Drugim riječima, sadržaj je kralj jer se može uvijek i iznova prodati, katkad mu je dovoljno tek promijeniti ruho. Rečenicom „Očekujem da je u sadržaju mnogo pravog novca...“ počinje i spomenuti Gatesov tekst.

Sadržaj je po važnosti koja mu se pridaje postao car, samo što taj car ne može biti gol. Njegovo je ruho glas pripovjedača, stijena, glina, stranica papirusa, pergamene ili papira, zaslon računala, tableta ili mobilnog telefona... Mogućnosti isporuke istog sadržaja se granaju, njegov se garderobni ormar brzo popunjava, a spoznaja da se isti sadržaj danas može prodati mnogo više puta nego prije digitalne revolucije mora biti golemi poticaj za svakog vlasnika sadržaja, pa tako i za nakladnike enciklopedija. Nedavni slučaj Encyclopaedie Britannice (14. ožujka 2012. službeno je objavljeno da više neće izlaziti u tiskanom obliku) bio je medijski iznimno popraćen, no slučaj drugog nakladnika enciklopedija, tvrtke World Book Inc., zanimao je samo specijalizirane časopise, pa je tako „Publishers Weekly“ u broju od 23. srpnja 2012. objavio je tekst Claire Kirch „The Changing World of World Book“. Tvrtka je izbjegla povećalu javnosti jer nije odustala od tiskanog izdanja enciklopedije. Zadržala je sve postojeće poslove i usto odlučila utemeljiti novu nakladničku tvrtku, Bright Connections Media, koja će se baviti nakladništvom dječjih knjiga.

Sjedište tvrtke World Book Inc. je u Chicagu, a godine 1917. objavljena je prva World Book Encyclopedia. Tvrtka je zapošljavala više od 40 000 prodajnih predstavnika koji su enciklopediju prodavali od vrata do vrata diljem SAD-a. Danas su proizvodi tvrtke uglavnom digitalni – uz mrežnu enciklopediju razvili su 15 referentnih baza, 5 baza povezanih s nastavnim kurikulumom i sl. Predsjednik tvrtke Donald Keller krajnje je pragmatičan: sadržaj ćemo našim korisnicima dostavljati u formi u kojoj oni to žele. Zato ostaje i tiskana enciklopedija, jer je 2011. prodano oko 10 000 kompleta po cijeni od otprilike 1000 američkih dolara, a 10 milijuna dolara zacijelo nije za baciti. World Book Inc. dakle sjajno gospodari sadržajem, koji korisnicima dostavlja u formi u kojoj oni to žele. Tvrtka koja gotovo jedno stoljeće prikuplja, stvara, razvija, uređuje i dostavlja sadržaje svoga cara može obući u ruho koje poželi, jer svako će mu dobro stajati. Novo ruho tka nova tvrtka-kći, Bright Connections Media. Usmjerena je djeci i neformalnom obrazovanju, objavljivat će vizualno dramatične knjige solidnog sadržaja o vitezovima, zamcima, životinjama. Neće međutim imati posebne urednike ili zaposlenike jer će sadržaj preuzimati iz postojećih baza World Book-a. Uz vizualnu dramatizaciju, preuzeti će sadržaj zaživjeti u veselom dječjem odijelcu i svome vlasniku ponovno osigurati prihod – pametnom gospodaru sadržaj uistinu jest car.

MAŠINE BEZ PROŠLOSTI

Tekst Alexandre Alter, „Your E-Book Is Reading You“, objavljen u „The Wall Street Journalu“ napisan je profesionalno korektno. Sažimlje bit i upućuje na različita viđenja teme. Počinje s mogućnostima koje moderna tehnologija daje nakladnicima i autorima. Otprilike ovako: nekada davno (davno, davno) nakladnici i autori nikako nisu mogli saznati što čitatelj, kada negdje sjedne s knjigom, zapravo radi. Koliko stranica pročita, je li ih uopće pročita, pročita li možda tijekom jednog sjedenja cijelu knjigu? Bilježi li štogod, preskoči li katkad? 

Ignorantske okove prošlosti s nakladnika i autora strgnule su e-knjige (e-books), koje omogućuju „virenje iza prodaje“: „Stoljećima je čitanje bilo osamljeničko i privatno, intimna razmjena između čitatelja i riječi na stranici. Ali uzlet digitalnih knjiga (digital books) prouzročio je temeljite promjene u načinu čitanja, pretvarajući tu aktivnost u nešto mjerljivo i kvazi-javno“. Alter piše o iznimnoj temi, novinarski posao odrađuje besprijekorno, ali o povijesti čitanja ne zna ništa, što je rezultiralo šlampavim i netočnim uvodom u vrlo dobru priču. Čitanje je naime postalo osamljeničko i privatno tek krajem 18. stoljeća, povijest taj oblik čitanja naziva sentimentalnim čitanjem i vezuje ga uz romane i slične žanrove. No, povijest poznaje i drugačije oblike čitanja: nerefleksivno (često isprekidano čitanje svojstveno čitateljima slabih kompetencija), studijsko (uz varijante znanstveno, enciklopedijsko, refleksivno, kritičko...), funkcionalno („korisni“ tekstovi koji se čitaju poradi osobnog usavršavanja), studentsko, religiozno itd. Poznaje i suštu suprotnost osamljeničkom i privatnom čitanju – glasno čitanje, kada jedna osoba čita drugima. I svi ti oblici čitanja imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Autori modernim problemima nakladništva i čitanja gotovo bez iznimke pristupaju kao da ti problemi nemaju prošlosti. Joe Wikert, uvaženi i citirani autor, šef O'Reillyjeve Tools of Change konferencije objavljuje tekst „Reading Reinvented“ i odmah nastavlja: „Koliko li je puta netko proglasio da je proizvod X ili platforma Y promijenila čitanje? Previše da bi se pobrojalo, siguran sam. (...) ali vjerujem da pristup Semi-Lineara kroz Citia iPad aplikaciju postavlja nova pravila igre.“ Nastavlja da je inovacija sadržaj u slojevima (layered content), koji čitatelju omogućuje da ide onoliko daleko s nekom temom koliko to želi. Citia, projekt na koji se Wikert referira (http://citia.com/) tvrdi: „Citia aplikacije stvorene su za iznimno brzo (high velocity) čitanje i dubinsku (high quality) spoznaju. Naša izdanja – izrađena u partnerstvu s vodećim nakladnicima knjiga – krate i ističu velike ideje autora“. Skupljanje, kraćenje i isticanje najboljih ideja – Wikert i ljudi iz Citie možda ne bi povjerovali – bili su među glavnim preokupacijama humanista, prije više od pola stoljeća. Ti su ljudi čitali s olovkom u ruci i u svoje su bilježnice, a imali su jednu za stvari ljudske, drugu za stvari prirode i treću za stvari Božanske, zapisivali velike ideje autora. Tekstove su kratili u ključne, najvažnije odlomke, koje su potom objavljivali, možda je najpoznatija takva kompilacija Adagiorum chiliades Erazma Roterdamskog iz 1508. godine. Bez daljnjega, Citia je važan i snažan projekt, usto i vrlo pametno osmišljen, usto i nemjerljivo većeg dosega u usporedbi s humanističkim ostvarenjima, ali pisati da je ideja da se nešto skrati i izrazi kroz temeljne misli ključan preokret u čitateljskim navikama je ignorantno i indolentno. Usto, bilo bi lijepo, moralno i znanstveno korektno, da se negdje spomenulo starog profesora Roberta Darntona, koji je još 1999. pisao o organizaciji sadržaja elektroničke knjige u slojevima. A možda priča o akademskoj čestitosti također počinje s jednom davno (davno, davno)...

Vratimo se, nakon nepotrebnog dociranja o povijesnom neznanju, tekstu Alexandre Alter. Barnes & Noble istražuje digitalno čitateljsko ponašanje korisnika (customers' digital reading behavior). Podaci prikupljeni s Nooka otkrivaju npr. koliko je stranica pojedine knjige čitatelj pročitao, koliko brzo čita, ali također omogućuje i komparaciju tih saznanja u odnosu na različite žanrove. Čitatelji znanstvene fantastike, ljubića ili krimića, primjerice, čitaju brže nego čitatelji ostalih literarnih žanrova. Alison Flood se u tekstu „Big e-reader is watching you“, objavljenom u „The Guardianu“, također pozabavila pitanjem podataka koje prikupljaju e-čitači, ali je problemu pridala snažniju moralnu dimenziju, uspoređujući čitače s Orwellovim velikim bratom. Što sve e-čitač zna o čitatelju, demonstrirano je na primjeru Kobo-a: može znati u koliko se navrata pročita neka knjiga, koje je uobičajeno vrijeme kada ljudi čitaju, gdje se rade pauze između čitanja, ako se knjiga odbaci što je zadnje pročitano i sl. Todd Humphrey, Kobov direktor, smisao prikupljanja podataka sažimlje ovako: „želimo znati kakav je odnos prema sadržaju, ali nećemo prelaziti granice...“. Granice se ne prelaze, jer su podaci agregirani i anonimni.

Da Electronic Frontier Foundation (EEF) nije objavio izvješće „2010: E-Book Buyer's Guide to E-Book Privacy“, dalo bi se zaključiti da e-čitači podatke prikupljaju isključivo i samo zato da bi tvrtke mogle ponuditi bolju uslugu svojim korisnicima. No izvješće, kojim su obuhvaćeni Google Books, Amazon Kindle, B&N Nook, Sony Reader, FBReader, Internet Archive, iPad i Adobe Content Server govori o podacima koje predstavnici tvrtki ne spominju. EEF je istražio prikupljaju li navedene platforme podatke o pretraživanju i kupnji knjiga, prate li što i kako se čita nakon kupnje, potom s kim platforme mogu dijeliti podatke o pojedinačnim korisnicima (in non-aggregated form), mogu li takve podatke dijeliti s drugim tvrtkama bez korisnikova pristanka i mogu li korisnici promijeniti prikupljene informacije – rezultati su dostupni na https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy. Tek nekoliko važnijih spoznaja: podatci o pojedinačnim korisnicima uvijek se mogu dijeliti sa sudskim instancama, Amazon i Kobo mogu dijeliti podatke, bez korisnikova pristanka, s drugim tvrtkama poradi promotivnih i marketinških aktivnosti, Amazon i Kobo ne dozvoljavaju korisnicima mijenjanje prikupljenih informacija – korisnik primjerice ne može obrisati podatke o pretraživanju i kupnji (search and purchase history).

Pitanje koje se neposredno nameće je zašto smo tako blagonakloni prema e-čitačima? Vjerojatno stoga što ovdje i nije riječ o nekoj novoj povredi privatnosti, koje do sad nismo bili svjesni. I državne i javne institucije, i banke i trgovački lanci skupljaju podatke o nama. I naše knjižnice imaju povijest naše posudbe. Na kraju krajeva, sve su te institucije obvezne dijeliti naše podatke sa sudskim instancama. No ono što nas pomalo uzrujava ponajprije je kulturološki uvjetovano. Od banaka ili trgovačkih lanaca i ne očekujemo drugo nego da se okoriste našim podacima ali, riječima Richard Lee (“What's the big deal if your e-reader is spying on you?”), čitanje knjige je na neki način nespojivo s komercijalnim razglabanjima: „U svijetu u kojem nas komercijalne sile opsjedaju sa svih strana, rutinsko skupljanje podataka o čitatelju je još jedan prodor marketinške u privatnu sferu“.

Vjerojatno se ne bunimo i stoga što se prašina diže bez naročitog razloga. Pa što ako Kobo ili Kindle znaju koliko brzo čitamo, gdje smo stali, ili u koliko smo navrata pročitali neki tekst? Todd Humphrey iz Koboa rezimira: možemo razumjeti (understand – nejasno je što se tu ima razumjeti) koje se knjige prodaju, gdje se prodaju, kako ih brzo ljudi čitaju, koliko im dugo treba da pročitaju knjigu... No čitanje je mnogo više od brzine ili pauziranja. Uređaj zna gdje je čitatelj stao, ali ne zna zašto je stao. Zna koliko brzo čita, ali ne zna kako čita. Pitanje što se čita odavno je potisnuto pitanjima kako i zašto. Humphrey nastavlja: „Što ako, recimo, 90% čitatelja prestane čitati nakon petog poglavlja? To zasigurno nakladnicima i autorima daje neki uvid.“ Djetinjaste su pretpostavke uniformiranog ponašanja čitatelja, što ako nije ozbiljno pitanje. No tehno-divovi poslu s knjigama ne mogu, a za sada i ne znaju drugačije pristupiti: „Mi razmišljamo o tome kao o kolektivnoj inteligenciji svih ljudi koji čitaju na Kindleu“ reći će Amazonova glasnogovornica Kinley Pearsall. Ljudi koji su život posvetili traganju za čitateljem razmišljaju ponešto drugačije: štivo oživljava samo kroz čin čitanja, čitatelji nisu pasivni ni poslušni što naše elite i oglašavačke industrije katkad zaborave, ponuđeni proizvodi ne oblikuju čitateljsku publiku, čitanje je subjektivni čin, suočavamo se s mnoštvom individualnih priča, a svaka je jedinstvena...

Naposljetku, ne uzrujavamo se vjerojatno i stoga što smo privatne podatke navikli dijeliti s mrežnim okružjem. I to ne samo s prijateljima na Facebooku i sličnim mrežama, nego i s golemim kompanijama, recimo s Googleom. „Kada vam netko zabadava da izvrsne digitalne servise, obično je quid pro quo da mu dopustite da sazna više o vama“ – podnaslov je teksta Jamesa Balla „Google Maps: thanks for the app, here's my personal data“. No pravi problem počinje upravo tu, jer Amazon ili Kobo digitalne servise ne daju, nego ih prodaju tri put ih naplaćujući: kroz uređaj, kroz sadržaj, i kroz nas, čitatelje, korisnike, kupce, kolektivnu inteligenciju, kako god nas zvali i čime god nas smatrali. U nakladničkom poslu to je neviđen presedan. Kupujući tiskane knjige tehnologiju smo kupovali zajedno sa sadržajem, a što smo s njom činili bila je, barem u normalnim društvima, naša stvar. Kada kupimo e-čitač, nismo kupili ništa doli prazne mogućnosti, svaki novi tekst ponovno ćemo kupiti i platiti. Uzgred rečeno, pod sloganom „Drugi kupuju knjige, vi poklonite biblioteku“ i u nas se jedan operater sjetio nakladničkog pločastog Božića, ali sloganom ili hotimice bezočno laže ili je prostodušno dezinformiran, jer e-čitač nije biblioteka, nego mašina. Našu mašinu punimo sadržajem iznova i iznova plaćajući svaki novi tekst. Mašina i njezini tvorci ne misle da je čitanje samo naša stvar, jer ako znaju kako čitamo, mogu poboljšati uslugu. I ne samo to. Prikupljene podatke mogu prodati jer oni „zasigurno nakladnicima i autorima daje neki uvid“. I tako su svoju uslugu naplatili i treći put. Je li brzina kupnje, za sada jedina ozbiljnija komparativna prednost e-čitača, vrijedna ravnodušnosti kolektivne inteligencije? I čini li mi se ili je kolektivna inteligencija posve ravnodušna što nakladnici – u poslu s knjigama – postaju drugorazredni igrači?

Poveznice:

Alter, Alexandra. 2012. „Your E-Book Is Reading You“, The Wall Street Journal, 19. 7. 2012. http://online.wsj.com/article/SB10001424052702304870304577490950051438304.html

Ball, James. 2012. „Google Maps: thanks for the app, here's my personal data“, The Guardian, 13. 12. 2012. http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2012/dec/13/google-maps-personal-data

Citia REINVENTING THE READING EXPERIENCE. http://citia.com/

Cohn, Cindy, „2010: E-Book Buyer's Guide to E-Book Privacy“. Electronic Frontier Foundation, https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy

Darnton, Robert. 1999. „A New Age of the Book“, The New York Review of Books, 18. 3. 1999. http://www.nybooks.com/articles/archives/1999/mar/18/the-new-age-of-the-book/?pagination=false

Flood, Alison. 2012a. „Big e-reader is watching you“, The Guardian, 4. 7. 2012. http://m.guardian.co.uk/books/2012/jul/04/big-ereader-is-watching-you

Flood, Alison. 2012b. „E-readers reading your reading: A serious invasion of privacy?“, The Guardian, 5. 12. 2012. http://www.guardian.co.uk/books/booksblog/2012/dec/05/ereaders-reading-privacy

Lea, Richard. 2012. “What's the big deal if your e-reader is spying on you?”, The Guardian 5. 7. 2012. http://m.guardian.co.uk/books/booksblog/2012/jul/05/e-reader-spying-big-deal

Wikert, Joe. 2012. „Reading Reinvented“ Joe Wikert's Publishing 2020 Blog, http://jwikert.typepad.com/the_average_joe/2012/06/reading-reinvented.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+TheAverageJoe+%28The+Average+Joe%29