UREDNIK (P)OSTAJE (ZASTUPNIK) UREDNIK

To jest, urednik postaje zastupnik da bi ostao urednik ili urednik ostaje urednik ma kako ga zvali.

Urednici su imali razloga biti ponosni na svoj rad – ta bio je to najbolji posao u nakladništvu. Kružila je uzrečica da dobra knjiga ima ili dobrog autora ili dobrog urednika. Urednik je znao razdvojiti dobro od lošeg, prepoznati, unaprijediti rukopis, stvoriti autora. Međutim, najbolji posao u nakladništvu pretvorio se u svoju suprotnost – barem tako tvrdi tekst „The strange case of the drowning editor“ (http://www.futurebook.net/content/strange-case-drowning-editor). Prvo, urednik je razvlašten prava na vlastiti ukus – ono po čemu je bio prepoznatljiv – jer rukopise više ne prihvaća on, nego odbor koji polazi od marketinga, prodaje i javnosti. I dok drugi rade njegov posao, urednik radi svačiji posao – bavi se promocijom, prodajom, gostuje, piše prikaze... On u stvari nema pojma o promociji i prodaji i pametno mu je raditi što mu se kaže, no promotivni i prodajni odjeli naravno znaju koji je rukopis valjan pa mu je i opet pametnije poslušati one koji znaju i ne eksperimentirati s rukopisima za koje samo on misli da nešto vrijede. Pa opet, kako god bilo, svaka knjiga ima urednika, koji je bez dvojbe odgovoran za sve one bespotrebne eksperimente koje se jednostavno ne mogu prodati. Uspješnice su, naravno, čeda tvrtke, svih brižnih odjela koji skrbe o njima, pa i urednika koji je istini za volju samo poslušao dobar savjet... Dobro, možda su ovo samo prenapuhane teze nekog razočaranog blogera. Evo što kaže znanstvenik (John B. Thompson, Merchants of Culture, 2010): smatra se da su urednici u velikim korporacijama izgubili utjecaj koji su nekada imali i da je odluka o novim naslovima u rukama direktora prodaje i marketinga; u prvoj tvrdnji i ima neke istine, no druga ne proizlazi iz nje; jednostavno, nekadašnji je klasični linearni model u kojem urednici biraju i uređuju, a prodavači prodaju, zamijenio novi model dijaloga i konzultacija (uz uvijek prisutan dojam napretka: novo je bolje od nekadašnjeg). Dakle, urednik ipak i definitivno više nema diskrecijsko pravo izbora rukopisa, a ako je tako, onda je njegova uloga i svrhovitost postala vrlo upitna. Optimizacija i racionalizacija u nakladničkim kućama, posebice onima koje su od 1960-ih nadalje postajale dijelovima multimedijskih konglomerata, nije, istini za volju, dokazala bespotrebnost urednika, ali je pokazala da ih je jednostavno previše. Mnoštvo iskusnih profesionalaca našlo se bez posla, konsolidirane su ih se tvrtke, usprkos njihovu znanju, mogle riješiti.

No, nakladnici se nikako nisu mogli riješiti stalnih ponuda autorskih rukopisa i njihovih pisaca, i umjesto da se i taj segment optimizira, racionalizira i konsolidira, tih je pisaca jednostavno previše da bi se nakladnici bavili sa svakim pojedinim od njih. Tako su nekadašnji urednici mogli postati zastupnici i nastaviti raditi stari posao. Rebecca Carter, ugledna britanska urednica koja je nakon 15-ak godina u Random House-u postala zastupnica, svoj je potez objasnila ovako: „Moja je motivacija proizašla iz želje da radim s piscima na uređivanju teksta. Želim biti uključena u razmjenu ideja i rad na tekstu.“ (Olivia Snaije, Why a Book Editor Becomes a Literary Agent, http://publishingperspectives.com/2012/01/why-a-book-editor-becomes-a-literary-agent/). Urednik postaje zastupnik da bi uređivao tekst!? Možda opet tek prenapuhani blog. Eto znanstvenika: sve je više rukopisa i nakladnici se, sa smanjenim brojem urednika, pouzdaju u procjenu zastupnika; jedan urednik u New Yorku kaže da tek 3 – 5% rukopisa koje objavljuje stižu mimo zastupnika; nakladnici trebaju agente, jer oni pojednostavljuju postupak; zastupnik je zid između urednika i autora, jer, urednici „ovih dana nemaju vremena i ne žele da ih netko noću naziva, ne žele da ih naziva izjutra i ne žele slušati o uzrocima i posljedicama nečijeg razvoda.“ Drugim riječima, nakladnici su svjesni da zastupnici s autorima rade onako kako su nekada radili urednici – inicijalni proces vrednovanja rukopisa i sukcesivni razvoj rukopisa danas su, na velikim tržištima, prepušteni zastupnicima.

Urednik je tako, i formalno i sadržajno, postao zastupnik – ne prejudicira se naravno da su svi urednici postali zastupnici ili da su svi zastupnici bivši urednici, no trend je uočljiv. Zastupnici, stoga, igraju golemu ulogu u formiranju nakladničkog plana velikih tvrtki. Postoje, naravno, i knjige koje autori ne mogu prodati nakladniku. Što s njima? Hoće li zastupnik razočarati klijenta? Nipošto. Današnja tehnologija omogućuje autoru da knjigu objavi samostalno, a zastupnik tako i tako odrađuje urednički dio posla. Zastupničke agencije sve češće osnivaju posebne odjele koji se uglavnom bave izdavaštvom e-knjiga ili POD-a za autore koji nemaju tradicionalnog nakladnika. Agencije sklapaju ugovore s Amazonom, Kobom, Barnes&Nobleom, Appleom i sl., odrađuju proces pripreme, izrađuju metapodatke, na navedenim platformama plasiraju e-knjige i uzimaju postotak od 15 do 50% – što je mnogo mudrije nego razočarati klijenta (Rachel Deahl, „The Agent as (Sort of) Publisher“, PW, 9. 7. 2012).

Ako je moguće i tako poslovati, upitnost uloge i svrhovitosti urednika dobiva posve novu dimenziju i pretvara se u pitanje o upitnosti uloge i svrhovitosti nakladnika. Jer bez urednika se, ma kako se zvao, očigledno ne može, a izgleda da se bez nakladnika danas može.

SIJEČANJSKI FRAGMENTI

1. E-singlice New York Times-a

New York Times objavljuje kratke e-knjige (e-singles) po cijeni od 1,99 USD. Naslovi su, primjerice, Uspon Applea, Artičoke – recepti iz New York Times-a, Revolucije novog doba... Riječ je o načinu gospodarenja sadržajem ili o novom ruhu za stari sadržaj ili o umijeću stvaranja svježeg novca od starih tekstova. Times od starih reportaža kompilira kratke eseje za „čitanje odjednom“ i primjereno pokazuje vrijednost arhiva novinske kuće. Što bi se sve dalo složiti iz Vjesnikove arhive? Više na http://www.nytstore.com/ebooks.

2. Amazon uklanja prikaze knjiga

U skladu s poslovnom politikom kuće prikazi knjiga nestaju, a njihovi pisci dobivaju odgovor koji uključuje i sljedeće: „Ne dopuštamo prikaze onih osoba ili tvrtki koje imaju financijski interes u proizvodu ili u konkurentnom proizvodu, što uključuje autore, umjetnike, nakladnike, proizvođače ili ostale trgovce koji prodaju proizvod.“ Moglo bi se protumačiti da niti jedan autor ili urednik, jer svaki od njih ima interes u nekom proizvodu, više neće moći objaviti prikaz na Amazonovoj stranici. Uostalom, to su ljudi, koji u skladu sa sve snažnijom tehno-trgovačkom logikom svijeta nakladništva, o knjigama vjerojatno i nemaju što za reći.

Više na http://www.forbes.com/sites/suwcharmananderson/2012/11/07/amazon-tackles-review-problem-deletes-wrong-reviews/.

3. Neuspjeh e-čitača

Nekoliko je istraživanja (v. npr. http://publishingperspectives.com/2012/11/survey-reveals-a-third-of-e-readers-only-used-once/) pokazalo da e-čitači nisu uređaji koje čitatelji žele. Razvijeni su za ljude koji žele čitati „u miru“, moglo bi se čak reći za zahtjevnije čitatelje, no proizvođači su previdjeli upravo zahtjevnost čitatelja, koji se prepire s tekstom koji čita, želi ga dijeliti, dati, označiti... Proizvođači su e-čitače napravili za prodavače, koji su DRM-om zaključali ne samo sadržaj, nego i čitatelja u čitač. E-čitači su restriktivna i apsurdna tehnologija (barem se osjećam apsurdno dok doslovce prepisujem s Kindlea), a ne nude mnogo više od najjeftinijeg tableta.

4. Odnos autora i nakladnika

Odnosi se mijenjaju, nakladnici su u procijepu između održavanja kvalitete i brze zarade, autori obavljaju mnogo više fizičkog posla tijekom pripreme rukopisa za objavljivanje nego prije 20-ak godina, urednici odlaze iz nakladničkih tvrtki da bi postali književni agenti, trend samizdata, koji katkad postaju broj 1 na ljestvicama bestselera, raste, nudi se bezbroj autorskih platformi kojima je moguće zaobići „tradicionalnog“ nakladnika... Započeo je i dijalog o promjenama i novim ulogama:

http://litflow.de/2012/09/the-future-of-the-author-publisher-relationship/

Author and publisher relations – how publishers stay competitive in digital publishing. White paper survey, www.schilling.dk

5. Cenzura

Mnogo se govori o tržišnoj cenzuri knjige, a one svjetonazorske i političke svako malo se promole u svoj svojoj strahoti. Prošle su godine, tijekom japansko-kineskih prijepora oko otočja Senaku, knjige japanskih autora uklonjene iz kineskih knjižara. Pekinški gradski ured za tisak i nakladništvo istodobno je urednicima izdao jasnu direktivu: vrijeme je da se stajališta ujedine i da se prigrli jedinstveni politički smjer, u kojem nema mjesta za japanske autore (http://publishingperspectives.com/2012/09/murakami-japanese-authors-pulled-from-chinese-bookstores/). Koje su knjige bile paljene, zabranjivane i cenzurirane od 1930. godine naovamo prikazuje simpatična info-grafika na http://www.openroadmedia.com/bannedbooks/.

SADRŽAJ JE KRALJ ILI BUDUĆNOST REFERENTNE LITERATURE II: SLUČAJ WORLD BOOK

Sadržaj je kralj: rečenica koju nakladnici desetljećima ponavljaju izvire uvijek iznova. Bill Gates objavio je 1996. godine tekst istog naslova (http://www.craigbailey.net/content-is-king-by-bill-gates/), Wikipedia pod natuknicom web content ima odjeljak Content is king, britanska tvrtka koja se bavi video produkcijom zove se – Content is king (http://www.contentisking.co.uk/) ... Za neke tautološka, konstatacija je postala svojevrsni pokret, koji ima svoje pobornike, protivnike i skeptike. Google na upit „content is king“ odgovara varijacijama: sadržaj jest kralj; je li sadržaj kralj; pet razloga zašto je sadržaj i dalje kralj; sadržaj NIJE kralj; tko je rekao da je sadržaj kralj?; je li vaš sadržaj kralj?; imam tajnu – sadržaj nije kralj; je li sadržaj kralj u mobilnom dobu? i, posve u skladu s tiranijom novog u modernim društvima, nova pravila: svježi je sadržaj kralj.

Postalo je vrlo pomodno pisati o kraljevstvu sadržaja, no pojam sadržaj više nije pojam onog opsega, dosega i – sadržaja, kakav je bio u vremenima „tradicionalnog“ nakladništva, kada se očekivalo da nakladnik bude jamac kvalitete otisnutog sadržaja. Pojam sadržaj u modernim raspravama ne podrazumijeva stilske bravure, ispeglane rečenice, uzbudljive zaplete, razrađene likove, vrhunske reprodukcije – sve ono što je nakladniku jamčilo povjerenje čitatelja koje donosi ugled, ali i dobit. Sadržaj u suvremenim raspravama jest kapital, ali ne toliko simbolički ili intelektualni, koliko financijski. Drugim riječima, sadržaj je kralj jer se može uvijek i iznova prodati, katkad mu je dovoljno tek promijeniti ruho. Rečenicom „Očekujem da je u sadržaju mnogo pravog novca...“ počinje i spomenuti Gatesov tekst.

Sadržaj je po važnosti koja mu se pridaje postao car, samo što taj car ne može biti gol. Njegovo je ruho glas pripovjedača, stijena, glina, stranica papirusa, pergamene ili papira, zaslon računala, tableta ili mobilnog telefona... Mogućnosti isporuke istog sadržaja se granaju, njegov se garderobni ormar brzo popunjava, a spoznaja da se isti sadržaj danas može prodati mnogo više puta nego prije digitalne revolucije mora biti golemi poticaj za svakog vlasnika sadržaja, pa tako i za nakladnike enciklopedija. Nedavni slučaj Encyclopaedie Britannice (14. ožujka 2012. službeno je objavljeno da više neće izlaziti u tiskanom obliku) bio je medijski iznimno popraćen, no slučaj drugog nakladnika enciklopedija, tvrtke World Book Inc., zanimao je samo specijalizirane časopise, pa je tako „Publishers Weekly“ u broju od 23. srpnja 2012. objavio je tekst Claire Kirch „The Changing World of World Book“. Tvrtka je izbjegla povećalu javnosti jer nije odustala od tiskanog izdanja enciklopedije. Zadržala je sve postojeće poslove i usto odlučila utemeljiti novu nakladničku tvrtku, Bright Connections Media, koja će se baviti nakladništvom dječjih knjiga.

Sjedište tvrtke World Book Inc. je u Chicagu, a godine 1917. objavljena je prva World Book Encyclopedia. Tvrtka je zapošljavala više od 40 000 prodajnih predstavnika koji su enciklopediju prodavali od vrata do vrata diljem SAD-a. Danas su proizvodi tvrtke uglavnom digitalni – uz mrežnu enciklopediju razvili su 15 referentnih baza, 5 baza povezanih s nastavnim kurikulumom i sl. Predsjednik tvrtke Donald Keller krajnje je pragmatičan: sadržaj ćemo našim korisnicima dostavljati u formi u kojoj oni to žele. Zato ostaje i tiskana enciklopedija, jer je 2011. prodano oko 10 000 kompleta po cijeni od otprilike 1000 američkih dolara, a 10 milijuna dolara zacijelo nije za baciti. World Book Inc. dakle sjajno gospodari sadržajem, koji korisnicima dostavlja u formi u kojoj oni to žele. Tvrtka koja gotovo jedno stoljeće prikuplja, stvara, razvija, uređuje i dostavlja sadržaje svoga cara može obući u ruho koje poželi, jer svako će mu dobro stajati. Novo ruho tka nova tvrtka-kći, Bright Connections Media. Usmjerena je djeci i neformalnom obrazovanju, objavljivat će vizualno dramatične knjige solidnog sadržaja o vitezovima, zamcima, životinjama. Neće međutim imati posebne urednike ili zaposlenike jer će sadržaj preuzimati iz postojećih baza World Book-a. Uz vizualnu dramatizaciju, preuzeti će sadržaj zaživjeti u veselom dječjem odijelcu i svome vlasniku ponovno osigurati prihod – pametnom gospodaru sadržaj uistinu jest car.

MAŠINE BEZ PROŠLOSTI

Tekst Alexandre Alter, „Your E-Book Is Reading You“, objavljen u „The Wall Street Journalu“ napisan je profesionalno korektno. Sažimlje bit i upućuje na različita viđenja teme. Počinje s mogućnostima koje moderna tehnologija daje nakladnicima i autorima. Otprilike ovako: nekada davno (davno, davno) nakladnici i autori nikako nisu mogli saznati što čitatelj, kada negdje sjedne s knjigom, zapravo radi. Koliko stranica pročita, je li ih uopće pročita, pročita li možda tijekom jednog sjedenja cijelu knjigu? Bilježi li štogod, preskoči li katkad? 

Ignorantske okove prošlosti s nakladnika i autora strgnule su e-knjige (e-books), koje omogućuju „virenje iza prodaje“: „Stoljećima je čitanje bilo osamljeničko i privatno, intimna razmjena između čitatelja i riječi na stranici. Ali uzlet digitalnih knjiga (digital books) prouzročio je temeljite promjene u načinu čitanja, pretvarajući tu aktivnost u nešto mjerljivo i kvazi-javno“. Alter piše o iznimnoj temi, novinarski posao odrađuje besprijekorno, ali o povijesti čitanja ne zna ništa, što je rezultiralo šlampavim i netočnim uvodom u vrlo dobru priču. Čitanje je naime postalo osamljeničko i privatno tek krajem 18. stoljeća, povijest taj oblik čitanja naziva sentimentalnim čitanjem i vezuje ga uz romane i slične žanrove. No, povijest poznaje i drugačije oblike čitanja: nerefleksivno (često isprekidano čitanje svojstveno čitateljima slabih kompetencija), studijsko (uz varijante znanstveno, enciklopedijsko, refleksivno, kritičko...), funkcionalno („korisni“ tekstovi koji se čitaju poradi osobnog usavršavanja), studentsko, religiozno itd. Poznaje i suštu suprotnost osamljeničkom i privatnom čitanju – glasno čitanje, kada jedna osoba čita drugima. I svi ti oblici čitanja imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Autori modernim problemima nakladništva i čitanja gotovo bez iznimke pristupaju kao da ti problemi nemaju prošlosti. Joe Wikert, uvaženi i citirani autor, šef O'Reillyjeve Tools of Change konferencije objavljuje tekst „Reading Reinvented“ i odmah nastavlja: „Koliko li je puta netko proglasio da je proizvod X ili platforma Y promijenila čitanje? Previše da bi se pobrojalo, siguran sam. (...) ali vjerujem da pristup Semi-Lineara kroz Citia iPad aplikaciju postavlja nova pravila igre.“ Nastavlja da je inovacija sadržaj u slojevima (layered content), koji čitatelju omogućuje da ide onoliko daleko s nekom temom koliko to želi. Citia, projekt na koji se Wikert referira (http://citia.com/) tvrdi: „Citia aplikacije stvorene su za iznimno brzo (high velocity) čitanje i dubinsku (high quality) spoznaju. Naša izdanja – izrađena u partnerstvu s vodećim nakladnicima knjiga – krate i ističu velike ideje autora“. Skupljanje, kraćenje i isticanje najboljih ideja – Wikert i ljudi iz Citie možda ne bi povjerovali – bili su među glavnim preokupacijama humanista, prije više od pola stoljeća. Ti su ljudi čitali s olovkom u ruci i u svoje su bilježnice, a imali su jednu za stvari ljudske, drugu za stvari prirode i treću za stvari Božanske, zapisivali velike ideje autora. Tekstove su kratili u ključne, najvažnije odlomke, koje su potom objavljivali, možda je najpoznatija takva kompilacija Adagiorum chiliades Erazma Roterdamskog iz 1508. godine. Bez daljnjega, Citia je važan i snažan projekt, usto i vrlo pametno osmišljen, usto i nemjerljivo većeg dosega u usporedbi s humanističkim ostvarenjima, ali pisati da je ideja da se nešto skrati i izrazi kroz temeljne misli ključan preokret u čitateljskim navikama je ignorantno i indolentno. Usto, bilo bi lijepo, moralno i znanstveno korektno, da se negdje spomenulo starog profesora Roberta Darntona, koji je još 1999. pisao o organizaciji sadržaja elektroničke knjige u slojevima. A možda priča o akademskoj čestitosti također počinje s jednom davno (davno, davno)...

Vratimo se, nakon nepotrebnog dociranja o povijesnom neznanju, tekstu Alexandre Alter. Barnes & Noble istražuje digitalno čitateljsko ponašanje korisnika (customers' digital reading behavior). Podaci prikupljeni s Nooka otkrivaju npr. koliko je stranica pojedine knjige čitatelj pročitao, koliko brzo čita, ali također omogućuje i komparaciju tih saznanja u odnosu na različite žanrove. Čitatelji znanstvene fantastike, ljubića ili krimića, primjerice, čitaju brže nego čitatelji ostalih literarnih žanrova. Alison Flood se u tekstu „Big e-reader is watching you“, objavljenom u „The Guardianu“, također pozabavila pitanjem podataka koje prikupljaju e-čitači, ali je problemu pridala snažniju moralnu dimenziju, uspoređujući čitače s Orwellovim velikim bratom. Što sve e-čitač zna o čitatelju, demonstrirano je na primjeru Kobo-a: može znati u koliko se navrata pročita neka knjiga, koje je uobičajeno vrijeme kada ljudi čitaju, gdje se rade pauze između čitanja, ako se knjiga odbaci što je zadnje pročitano i sl. Todd Humphrey, Kobov direktor, smisao prikupljanja podataka sažimlje ovako: „želimo znati kakav je odnos prema sadržaju, ali nećemo prelaziti granice...“. Granice se ne prelaze, jer su podaci agregirani i anonimni.

Da Electronic Frontier Foundation (EEF) nije objavio izvješće „2010: E-Book Buyer's Guide to E-Book Privacy“, dalo bi se zaključiti da e-čitači podatke prikupljaju isključivo i samo zato da bi tvrtke mogle ponuditi bolju uslugu svojim korisnicima. No izvješće, kojim su obuhvaćeni Google Books, Amazon Kindle, B&N Nook, Sony Reader, FBReader, Internet Archive, iPad i Adobe Content Server govori o podacima koje predstavnici tvrtki ne spominju. EEF je istražio prikupljaju li navedene platforme podatke o pretraživanju i kupnji knjiga, prate li što i kako se čita nakon kupnje, potom s kim platforme mogu dijeliti podatke o pojedinačnim korisnicima (in non-aggregated form), mogu li takve podatke dijeliti s drugim tvrtkama bez korisnikova pristanka i mogu li korisnici promijeniti prikupljene informacije – rezultati su dostupni na https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy. Tek nekoliko važnijih spoznaja: podatci o pojedinačnim korisnicima uvijek se mogu dijeliti sa sudskim instancama, Amazon i Kobo mogu dijeliti podatke, bez korisnikova pristanka, s drugim tvrtkama poradi promotivnih i marketinških aktivnosti, Amazon i Kobo ne dozvoljavaju korisnicima mijenjanje prikupljenih informacija – korisnik primjerice ne može obrisati podatke o pretraživanju i kupnji (search and purchase history).

Pitanje koje se neposredno nameće je zašto smo tako blagonakloni prema e-čitačima? Vjerojatno stoga što ovdje i nije riječ o nekoj novoj povredi privatnosti, koje do sad nismo bili svjesni. I državne i javne institucije, i banke i trgovački lanci skupljaju podatke o nama. I naše knjižnice imaju povijest naše posudbe. Na kraju krajeva, sve su te institucije obvezne dijeliti naše podatke sa sudskim instancama. No ono što nas pomalo uzrujava ponajprije je kulturološki uvjetovano. Od banaka ili trgovačkih lanaca i ne očekujemo drugo nego da se okoriste našim podacima ali, riječima Richard Lee (“What's the big deal if your e-reader is spying on you?”), čitanje knjige je na neki način nespojivo s komercijalnim razglabanjima: „U svijetu u kojem nas komercijalne sile opsjedaju sa svih strana, rutinsko skupljanje podataka o čitatelju je još jedan prodor marketinške u privatnu sferu“.

Vjerojatno se ne bunimo i stoga što se prašina diže bez naročitog razloga. Pa što ako Kobo ili Kindle znaju koliko brzo čitamo, gdje smo stali, ili u koliko smo navrata pročitali neki tekst? Todd Humphrey iz Koboa rezimira: možemo razumjeti (understand – nejasno je što se tu ima razumjeti) koje se knjige prodaju, gdje se prodaju, kako ih brzo ljudi čitaju, koliko im dugo treba da pročitaju knjigu... No čitanje je mnogo više od brzine ili pauziranja. Uređaj zna gdje je čitatelj stao, ali ne zna zašto je stao. Zna koliko brzo čita, ali ne zna kako čita. Pitanje što se čita odavno je potisnuto pitanjima kako i zašto. Humphrey nastavlja: „Što ako, recimo, 90% čitatelja prestane čitati nakon petog poglavlja? To zasigurno nakladnicima i autorima daje neki uvid.“ Djetinjaste su pretpostavke uniformiranog ponašanja čitatelja, što ako nije ozbiljno pitanje. No tehno-divovi poslu s knjigama ne mogu, a za sada i ne znaju drugačije pristupiti: „Mi razmišljamo o tome kao o kolektivnoj inteligenciji svih ljudi koji čitaju na Kindleu“ reći će Amazonova glasnogovornica Kinley Pearsall. Ljudi koji su život posvetili traganju za čitateljem razmišljaju ponešto drugačije: štivo oživljava samo kroz čin čitanja, čitatelji nisu pasivni ni poslušni što naše elite i oglašavačke industrije katkad zaborave, ponuđeni proizvodi ne oblikuju čitateljsku publiku, čitanje je subjektivni čin, suočavamo se s mnoštvom individualnih priča, a svaka je jedinstvena...

Naposljetku, ne uzrujavamo se vjerojatno i stoga što smo privatne podatke navikli dijeliti s mrežnim okružjem. I to ne samo s prijateljima na Facebooku i sličnim mrežama, nego i s golemim kompanijama, recimo s Googleom. „Kada vam netko zabadava da izvrsne digitalne servise, obično je quid pro quo da mu dopustite da sazna više o vama“ – podnaslov je teksta Jamesa Balla „Google Maps: thanks for the app, here's my personal data“. No pravi problem počinje upravo tu, jer Amazon ili Kobo digitalne servise ne daju, nego ih prodaju tri put ih naplaćujući: kroz uređaj, kroz sadržaj, i kroz nas, čitatelje, korisnike, kupce, kolektivnu inteligenciju, kako god nas zvali i čime god nas smatrali. U nakladničkom poslu to je neviđen presedan. Kupujući tiskane knjige tehnologiju smo kupovali zajedno sa sadržajem, a što smo s njom činili bila je, barem u normalnim društvima, naša stvar. Kada kupimo e-čitač, nismo kupili ništa doli prazne mogućnosti, svaki novi tekst ponovno ćemo kupiti i platiti. Uzgred rečeno, pod sloganom „Drugi kupuju knjige, vi poklonite biblioteku“ i u nas se jedan operater sjetio nakladničkog pločastog Božića, ali sloganom ili hotimice bezočno laže ili je prostodušno dezinformiran, jer e-čitač nije biblioteka, nego mašina. Našu mašinu punimo sadržajem iznova i iznova plaćajući svaki novi tekst. Mašina i njezini tvorci ne misle da je čitanje samo naša stvar, jer ako znaju kako čitamo, mogu poboljšati uslugu. I ne samo to. Prikupljene podatke mogu prodati jer oni „zasigurno nakladnicima i autorima daje neki uvid“. I tako su svoju uslugu naplatili i treći put. Je li brzina kupnje, za sada jedina ozbiljnija komparativna prednost e-čitača, vrijedna ravnodušnosti kolektivne inteligencije? I čini li mi se ili je kolektivna inteligencija posve ravnodušna što nakladnici – u poslu s knjigama – postaju drugorazredni igrači?

Poveznice:

Alter, Alexandra. 2012. „Your E-Book Is Reading You“, The Wall Street Journal, 19. 7. 2012. http://online.wsj.com/article/SB10001424052702304870304577490950051438304.html

Ball, James. 2012. „Google Maps: thanks for the app, here's my personal data“, The Guardian, 13. 12. 2012. http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2012/dec/13/google-maps-personal-data

Citia REINVENTING THE READING EXPERIENCE. http://citia.com/

Cohn, Cindy, „2010: E-Book Buyer's Guide to E-Book Privacy“. Electronic Frontier Foundation, https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy

Darnton, Robert. 1999. „A New Age of the Book“, The New York Review of Books, 18. 3. 1999. http://www.nybooks.com/articles/archives/1999/mar/18/the-new-age-of-the-book/?pagination=false

Flood, Alison. 2012a. „Big e-reader is watching you“, The Guardian, 4. 7. 2012. http://m.guardian.co.uk/books/2012/jul/04/big-ereader-is-watching-you

Flood, Alison. 2012b. „E-readers reading your reading: A serious invasion of privacy?“, The Guardian, 5. 12. 2012. http://www.guardian.co.uk/books/booksblog/2012/dec/05/ereaders-reading-privacy

Lea, Richard. 2012. “What's the big deal if your e-reader is spying on you?”, The Guardian 5. 7. 2012. http://m.guardian.co.uk/books/booksblog/2012/jul/05/e-reader-spying-big-deal

Wikert, Joe. 2012. „Reading Reinvented“ Joe Wikert's Publishing 2020 Blog, http://jwikert.typepad.com/the_average_joe/2012/06/reading-reinvented.html?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+TheAverageJoe+%28The+Average+Joe%29

PLOČASTI BOŽIĆ

U nas nema nakladnika koji bi se radovali očekivanom rastu prodaje tablet-računala za Božić. Raduje se Hrvatski telekom reklamirajući MAXtv To Go uslugu. U nas uopće i nema nakladnika koji bi brinuli o pokazateljima prodaje tableta – netko ih je na hrvatski prepjevao kao pločasta računala. Tek se pokoji e-knjižar, recimo Hrvatski telekom, vlasnik Planeta 9, „sveobuhvatnog rješenja za kupovinu i čitanje eKnjiga“, možda time bavi. I još jedan operater koji prodaje knjige kroz Vip eKnjižaru, „prvu modernu e-knjižaru s hrvatskim naslovima“, koja je pak „powered by“ tookbook.com – a ta je tvrtka posvećena „procesu traženja i čitanja zanimljivih knjiga“, možda brine, no s troje navedenih broj zabrinutijih vjerojatno je iscrpljen. Brinu operateri koji su postali knjižari, a žele postati i više, jer ako ste autor, naći ćete uputu među odgovorima na često postavljena pitanja: „Molimo Vas da nas kontaktirate i poslat ćemo Vam ugovor s uputama kako da postavite svoju knjigu na Vip eKnjižaru.“ Tako jednostavno. Nema problema s urednicima, recenzentima, lektorima, grafičkim urednicima... nema problema jer navedene tvrtke možda žele biti nešto više, ali ne žele biti nakladnici i ne žele brinuti o stvaranju, stjecanju ili uređivanju sadržaja. Žele distribuirati i prodavati gotov sadržaj, a ako se neki autor želi pozabaviti nakladničkim radom na vlastitom rukopisu, žele distribuirati i prodati i njegov sadržaj. Najiskrenije vjerujem da će vrlo brzo Hrvatski telekom i Vipnet početi razmišljati o kupovanju hrvatskih nakladničkih kuća, jer trebaju im sadržaj i prestiž koje nakladnici imaju. No to nije priča o pločastom Božiću.

Nakladnici se Božiću raduju, jer je prodaja knjiga izrazito sezonski uvjetovana i jer prodaja knjiga – knjiga za dar – u predbožićno vrijeme raste. Nakladnički posao često slijedi sezonske cikluse, tako da se knjige pripremaju i objavljuju uoči sezone godišnjih odmora, pred početak školske godine, uoči većih sajmova i uoči Božića. Knjiga je za mnoge i dalje vrlo prikladan božićni dar: mnogi posjetitelji naših knjiških sajmova, zagrebačkog Interlibera i pulskog Sa(n)jam knjige, ondje kupuju knjige koje će darovati za Božić, što zbog sniženja, što zbog dobrog izbora knjiga na jednom mjestu. I nije samo to razlog nakladničkog radovanja Božiću. Mnogo je priča i slikovnica božićne tematike, osmišljenih i rađenih baš za to blagdansko vrijeme. Lijepo ilustriranih, poučnih i radosnih knjiga koje je smisleno čitati samo u božićnom ozračju... No ni to nije priča o pločastom Božiću.

Priča bi bila da se nakladnici raduju – pločastom Božiću. To jest, priča bi bila kada bi se nakladnici, oni koji stvaraju, stječu i uređuju sadržaje, radovali razdoblju za koje se očekuje da će potaknuti prodaju pločastih računala – na dar. I upravo je tekst Marka Sweneya objavljen u „Guardianu“ 23. studenog 2012., „Future predicts 'tablet Christmas' will boost e-editions sales“ (http://www.guardian.co.uk/media/2012/nov/23/future-tablet-christmas-eeditions), povezao radost, nakladnike, pločasta računala i Božić. Future (http://www.futureplc.com/) je nakladnik časopisa koji, prenosi Sweney, očekuje „golemi val prodaje e-izdanja svojih naslova zahvaljujući očekivanom pločastom Božiću (tablet Christmas)“. Direktor Futura Mark Wood vjeruje da će prodaja tableta ovoga Božića doseći rekordne brojke. Zbog rastućeg tržišta pločolikih proizvoda (tablet-style products) različitih proizvođača, uključujući Apple, Amazon itd. bit će to, u prodajnom smislu, rekordni Božić (a record Christmas). Potom će, kada kupci krenu koristiti svoje pločolike akvizicije kupujući sadržaj za njih, nastupiti prodajni val e-edicija. Imponira hrabrost kojom direktor uspješnog i profitabilnog nakladnika časopisa u poželjnom sadržaju vidi svoj nakladnički sadržaj. Nije presudno je li riječ o nakladniku e-časopisa ili e-knjige jer i potonji će imati svoje brige, prognoze i božićne radosti. Presudna je vjera u sadržaj, koju mogu imati samo nakladnici sadržaja. I to jest priča o nakladničkom pločastom Božiću.

Naši se operateri – koji se usput bave e-knjižarstvom – za Božić nisu dosjetili nakladničkih sadržaja koje distribuiraju. Jedan se dosjetio sretnih ljudi koji sjede po parkovima, šeću ulicama, voze se na posao i radosno sa svojom obitelji gledaju MAXtv To Go, jer ako se dobro sjećam nekih prošlih operaterskih Božića, obitelj je na prvom mjestu. Ne znam je li mudro, ali bilo bi radosno kad bi operaterima netko dao više vjere u sadržaj po njihovim knjižarama, pa im želim nakladnika pod bor.

ZAŠTO JE KNJIGA POSTALA KONTEJNER

U literaturi i različitim dokumentima može se pronaći nekoliko definicija knjige, ali nikada je nitko nije nazvao kontejnerom – do nedavno. A odnedavna se u vrlo ozbiljnim razgovorima o knjigama podrazumijeva da ona jest kontejner. Helmut von Berg, direktor nakladničko-konzultantske tvrtke Klopotek objavljuje tekst naslovljen Beyond the Book: How Containers Determine Perception, Brian O'Leary, utemeljitelj i direktor konzultantske tvrtke Magellan Media na ovogodišnjem je Publishers' Forum-u u Berlinu široko definirao kontejner (container) kao „specifičnu formu dostave sadržaja koja omogućuje njegovo korištenje“, američka sociologinja i profesorica Laura J. Miller u monografiji Reluctant Capitalists zaključuje da je medijskim konglomeratima knjiga „tek još jedna posuda (vessel) za sadržaj“ itd. Svi govore isto: knjiga je kontejner ili posuda, tek jedna među mnogima (i jednakovrijednima), kojom se sadržaj sigurno dostavlja svakome tko ga želi.

Iz postojećih je definicija knjige posve jasno da svaka od njih proizlazi iz jedne, uvijek ograničene perspektive. Franjo Mesaroš definira je iz grafičko-tiskarske perspektive kao „cjelinu koju tvori veći broj listova, međusobno uvezenih u knjižni blok i zaštićenih koricama” – to je definicija predmeta bez sadržaja; UNESCO je definira kao „ukoričenu tiskanu omeđenu publikaciju od najmanje 49 stranica“ – dakle kao podeblji predmet gdje pojam publikacija podrazumijeva određeni sadržaj; američki kulturni povjesničar Robert Darnton kao sredstvo komunikacije (kojim se prenose kulturne vrijednosti i norme u definiranom društvenom kontekstu) – naglašavajući sadržaj, ali dajući preširoku definiciju jer postoje i druga sredstva komunikacije; dvojica profesora i teoretičara usmjerenih e-knjizi, Bill Cope i Angus Phillips kao „primitivnu” informacijsku arhitekturu – naglašavajući povezivanje i strukturiranje samog sadržaja, ali zanemarujući da svaki mediji ima svoju inherentnu logiku i arhitekturu, koja nužno ne prethodi novom mediju, s tim da je takva definicija postala moguća tek kad se navodna primitivna arhitektura tiskane knjige mogla komparirati sa sekundarnom arhitekturom e-knjige itd. Još jedna „definicija“ knjige, percepcija da je ona kontejner ili posuda (posve bi je smisleno u navedenom kontekstu bilo zvati i bačvom, košarom ili kantom), također je moguća iz tek jedne, nove i htjeli se s tim složiti ili ne vrlo važne, ali ograničene perspektive. Brojni su uzroci takve percepcije knjige.

Prvo, iako neke od navedenih definicija naglašavaju predmetnost knjige, neke njezin sadržaj, a neke njezinu ulogu i sl., oduvijek se podrazumijevalo da knjiga ima dvije dimenzije, koje je još Robert Escarpit nazvao vanjskom i unutarnjom estetikom knjige. I koliko je god vanjska estetika knjige, tj. grafičko-likovno oblikovanje, neizmjerno važno, čini se da je ipak ona unutarnja bila ta koja je prouzročila tektonske promjene u nakladničkoj industriji tijekom druge polovice 20. stoljeća, jer je prvo u SAD-u, a potom i na međunarodnoj razini, potaknula niz akvizicija nakladnika od strane tvrtki koje su prvenstveno željele sadržaj. Zato su već 1960-ih tvrtke poput IBM-a ili Xerox-a kupovale nakladničke kuće, želeći njihov ugled i njihov sadržaj za buduće kompjuterizirane razrede. Taj je korak učinjen prerano, pa se tehno divovi rješavaju nakladnika za koje zanimanje počinju pokazivati multimedijske kompanije – formiraju se Warner Communications, Gulf & Western itd., da bi danas njih pet, Time Warner, Disney, Viacom/CBS, Bertelsmann i Murdoch's News Corporation između ostalog kontroliralo i 80% tržišta knjigama u SAD-u. I te su tvrtke prvenstveno bile zainteresirane za sadržaj – koji se kreće od medija do medija, ili od kontejnera do kontejnera: knjige se pretvaraju u filmske i kazališne scenarije, filmovi i video-igre postaju knjiške priče, Angry Birds postaju plišanci, a Rovio radi i na prvom Angry Bird bookapp-u, itd.

Drugo, isti oblik konglomerizacije zahvaća i knjižarstvo. 1960-ih formiraju se Walden Books i B. Dalton sa stotinama knjižara u trgovačkim centrima diljem SAD-a, a slijede novi, veći i moćniji. Barnes & Noble preuzima Dalton, pojavljuju se Crown Books, potom i Borders koji guta Walden. Lance manjih knjižara po trgovačkim centrima zamjenjuju samostojeće superknjižare s ponudom od nekoliko stotina tisuća naslova knjiga, a uz njih police pune i drugi medijski proizvodi. U takvim samoposlužnim trgovinama kulturnom robom odnos kupca i knjižara se mijenja, uloga knjižara više nije didaktička nego uslužna, knjižar mora zadovoljiti kupca, a ne suditi o njegovom čitateljskom ukusu, pa knjižarstvo doslovce postaje uslužna djelatnost. Knjižare se pretvaraju u zabavne centre, imaju kafiće, slušaonice i igraonice. Večer uoči izlaska novog Harry Pottera organiziraju se kostimirane zabave, organizira se i udomljavanje kućnih ljubimaca kada izađe nova knjiga o ljubimcima. Laura J. Miller u spomenutoj monografiji zaključuje da „razvoj knjižare kao zabavnog centra odražava gotovo cjelovitu integraciju knjige u sklop zabavne industrije“, pa knjiga postaje tek još jedna posuda za dostavu zabave.

Treće, on-line nakladništvo, a za krajnjeg korisnika još više on-line knjižarstvo, pokazalo je da se sadržaj može isporučiti i bez posude – i stara spoznaja o dvojnosti knjige svima je postala razvidna i samorazumljiva: nešto što se donedavno moglo čitati samo u knjigama, danas je dostupno na prijenosnim i stolnim računalima, tabletima, pametnim telefonima, e-čitačima, TV prijemnicima itd. Sadržaj se počeo kretati – a sinergija ili konvergencija sadržaja trebala je, prema Henryju Jenkinsu (monografija Convergence Culture objavljena je, s obzirom na temu, sada već davne 2006.), tri preduvjeta: a) tehničko rješenje pretakanja sadržaja s jedne medijske platforme na drugu, b) voljnost da proizvođači, tj. medijske industrije međusobno surađuju i c) spremnost korisnika medija da „idu posvuda” u potrazi za sadržajem (entertainment experience) koji žele – da se ponašaju kao moderni mrežni nomadi.

Četvrto, misao da će u novom nakladništvu mogućnost migracije sadržaja odigrati važnu ulogu i nije tako nova. Miha Kovač (Never mind the web iz 2008.) naglašava da je „sadržaj tiskane knjige neraskidivo povezan s platformom“, dok kod elektroničke knjige veza postaje „relaksiranija“ – digitalno okružje omogućuje odvajanje sadržaja od platforme. Na ovogodišnjem TOC-u naširoko se raspravljalo o sadržajnoj strategiji za nakladništvo (Content Strategy for Publishing, CSP). Ingrid Goldstein sažimlje cijelu zamisao: „Nakladnici kao proizvođači sadržaja neće stvarati sve više i više proizvoda, nego dizajnirati i održavati baze sadržaja (content centre) iz kojih će snabdijevati rastuće raznolikosti poslovnih prilika. To je promjena paradigme koja od nakladnika traži ekstenzivna promišljanja da bi sadržajne strategije postale esencijalne“ (u članku Why Publishers Need a Content Strategy Today). Nitko naravno ne misli da je tek sada otkriveno kako je sadržaj ključni kapital nakladnika – on je to oduvijek bio. No spoznaja da se isti sadržaj danas može prodati mnogo više puta nego prije digitalne revolucije mora biti golemi poticaj za svakog vlasnika sadržaja. I naravno, moralo se postaviti pitanje kako onda nazvati sve raspoložive mogućnosti isporuke sadržaja, pa se od medija (nakon zaključka da je taj pojam neprecizan i onečišćen) preko tehnologija prijenosa, platformi i sl. došlo do kontejnera – „spremnika u kojem se prevozi roba“ (Vladimir Anić), najbanalnijeg naziva do sad.

Bez daljnjega postoji i peto, sedmo, deveto... No i iz navedenog je jasno da je nova predodžba knjige kontekstualno uvjetovana i da je postala moguća tek kada je sadržaj postao ne tek neovisan o načinu isporuke, nego i kada je isporuka kroz različite platforme / tehnologije prijenosa / kontejnere postala tehnički učinkovita i ekonomski isplativa. Nazvati knjigu posudom ili kontejnerom nije najsretnije rješenje, jer se zanemaruju mnoge dimenzije i brojna značenja koje tiskana knjiga u formi kodeksa ima, no jednako tako, niti jedna od prije navedenih definicija knjige ne iscrpljuje sva njezina značenja. Ne treba zanemariti ni da je definiranje knjige kao oblika isporuke, kako god taj oblik nazvali, proizašlo iz istraživanja vrlo ozbiljnih ljudi koji sustavno prate stanje u nakladništvu i kontinuirano propituju nove tržišne mogućnosti.

MIJENJANJE STRUKTURA: KAZALO

Povijest kazala ili indeksa – abecednog popisa riječi (najčešće pojmova, imena ili naziva) s pridruženim brojem stranice na kojoj se riječ pojavljuje – maglovito je područje povijesti knjige i nakladništva.

Općenito se smatra da je pojava kazala prouzročena „skolastičkim“ modelom čitanja karakterističnim za razvijeni srednji vijek. Dok se u prethodnom, „samostanskom“ razdoblju, uglavnom čitalo Sveto pismo često sa svrhom pripreme za meditaciju, 12. stoljeće – stoljeće osnivanja prvih sveučilišta – donosi svojevrsnu „literarnu eksploziju“, a stjecanje znanja postaje temeljni motiv za čitanje. Pojedini autori pišu sažetke opsežnih znanstvenih područja, najpoznatiji među njima vjerojatno su Petar Lombardski i Gracijan s djelima Libri sententiarum, sumom teologije, i Decretum, sumom prava. Znanje kao motivacija potaknulo je i promjene u organizaciji i prezentaciji teksta knjige, kojem se u to doba pridružuju osnovni elementi pretraživanja sadržaja, uključujući popis poglavlja (sadržaj) i abecedni popis važnih pojmova (kazalo) s pridruženim brojem lista na kojem se pojam pojavljuje. Tim dvostrukim korakom učenje temelja nekog područja postalo je brže i jednostavnije: znanosti su dobile sinteze, a sinteze su dobile kazala. Referiranje na ključne pojmove i teme iz, primjerice, teologije ili prava, postalo je brže i učinkovitije.

Tri stoljeća potom, primjenom tiska pomičnim slovima, razvoj kazala dobiva novi zamah, omogućen polaganom zamjenom folijacije paginacijom. Henry-Jean Martin (The History and Power of Writing) sumira razvoj knjiške arhitekture tijekom prvih stotinjak godina tiska: „do sredine 16. stoljeća, tiskana je knjiga stekla temeljne elemente sačuvane do danas: naslovnu stranicu, predgovor ili uvod (često tiskan kurzivom), tekst podijeljen u poglavlja (tiskan „romanom“), sadržaj, kazalo i paginaciju“. Uporaba kazala otada do danas nije bila ni redovita ni sustavna. Ovisila je ponajprije o nakladničkom području (kazala su najčešća u znanstvenim monografijama i stručnoj literaturi) i odnosu tiskara ili nakladnika prema paratekstualnim knjiškim elementima: nakon uzleta kazala u doba humanizma (kada je stjecanje znanja bilo jednako snažan motiv za čitanje kao i u skolastičko doba), kazala primjerice tijekom 17. i 18. stoljeća postaju rjeđa i lošija. I danas se brojne knjige, u kojima su kazala nužna, objavljuju bez njih. Zašto?

Izrada kazala naporan je, dugotrajan, a za nakladnika katkad i skup postupak koji se, unatoč mogućoj automatizaciji (tzv. automatskim indeksiranjem) još uvijek često, barem dijelom, radi ručno. Iako se pojmovi koje će kazalo sadržavati mogu izdvojiti u ranoj fazi proizvodnje knjige, optimalno nakon jezičnog uređivanja, brojevi stranica mogu im se pridružiti tek nakon što je buduća knjiga u cijelosti likovno i grafički oblikovana, kada je sigurno da više neće biti nikakvih naknadnih promjena ili pomaka. Drugim riječima, knjiga je spremna za tisak, ali se mora čekati završetak kazala. Koliko će se dugo kazalo raditi ovisi o broju pojmova, opsegu knjige i vrsti samog kazala. Imenska kazala ili kazala naziva (npr. geografskih) nisu zahtjevna i može ih raditi osoba koja nije stručnjak u području kojim se knjiga bavi, budući da je imena i nazive lako prepoznati i izdvojiti, te su stoga takva kazala i mnogo češća od stvarnih kazala, koja sadrže popis važnih pojmova koji se pojavljuju u publikaciji. Stvarno kazalo mora izraditi stručna osoba koja je kompetentna izdvojiti bitne pojmove, a uz to nije dobro ako kazalo upućuje na sve stranice na kojima se pojam pojavljuje, već samo na one na kojima je pojam relevantno obrađen. Ako se pritom nakladnik odluči na anotirano stvarno kazalo, njegova će izrada znatno prolongirati objavljivanje knjige i unekoliko se može reći da je knjiga u tom razdoblju nakladnikov mrtvi kapital: spremna je za objavu, prodaja bi mogla početi, no umjesto toga ulaže se dodatno radno vrijeme, a često, ako kazalo radi stručni suradnik, i novac. Postupak izrade kvalitetnog stvarnog ili anotiranog kazala stoga nije moguće u cijelosti automatizirati, te kvalitetno kazalo nesumnjivo poskupljuje proizvodnju knjige i produžuje rok objavljivanja. No korist koju donosi knjizi i njezinu čitatelju je nemjerljiva. Kazalo je dio knjige koji izravno podupire rutine korištenja monografskih publikacija. Prilikom korištenja sekundarnom literaturom u istraživačke svrhe, primjerice, kazalo je prvi knjiški element koji istraživaču signalizira je li knjiga koju drži u ruci relevantna za njegovu temu ili nije. Ljudi u nakladništvu znaju i za drugu golemu korist gdje se kazalom pridonosi ozbiljnosti publikacije. Nerijetko se tek kod izrade kazala uoče neujednačenosti koje su promakle i stručnom i jezičnom uređivanju – primjeri iz prakse su naizmjenično korištenje oblika Frankopan i Frankapan u istoj publikaciji, a jednom je zgodom, u povijesnoj sintezi nekoliko desetaka autora, kazalo otkrilo tri načina pisanja imena istog grada: Banja Luka, Banja luka i Banjaluka.

Početkom 21. stoljeća iskustvo novog medija, elektroničke knjige, počelo je mijenjati pogled na tiskanu knjigu i njezine uobičajene elemente, uključujući i kazalo. Bill Cope i Angus Phillips u predgovoru monografije The Future of the Book in the Digital Age iz 2006. tiskanu knjigu definiraju kao jedinstvenu informacijsku arhitekturu, koja je, zahvaljujući paginaciji, bilješkama, indeksima, knjižničnim katalozima itd. s drugim knjigama povezana u specifičnu informacijsku mrežu. Citat iz knjige A citiran u knjizi B vrsta je „primitivnog“ ili „analognog hiperlinka“ između dvaju tekstova. Kazalo su u tom kontekstu označili kao „primitivnu funkciju pretrage“. Pa iako je riječ „primitivan“ u ovom kontekstu bliža značenju prvotan ili nesavršen nego vulgaran, ona ipak pretpostavlja evolucijski slijed: nižu, nesavršenu tiskanu informacijsku arhitekturu zamijenila je viša, naprednija, digitalna, koja omogućuje neusporedivo veću tekstualnu i intertekstualnu pretraživost nego kazalaška primitivna funkcija pretrage. Godinu dana prije Copea i Phillipsa, John B. Thompson u monografiji Books in the Digital Age također ističe pretraživost kao golemu komparativnu prednost e-tekstova u odnosu na tiskane. Općenito, u to se doba činilo da je s jedne strane pretraživanjem rastućih baza po ključnim riječima, dijelovima naslova i sl. moguće pronaći svaki potrebiti tekst, a da se CtrlF-om može otkriti doslovce sve unutar samog teksta.

Ispostavilo se da ipak nije tako – digitalna informacijska arhitektura, u pogledu kazala, nije pomogla ni zahtjevnijem ni prosječnom čitatelju. Uzusi korištenja kazalom razvijaju se, ako je točna pretpostavka o njegovim skolastičkim ishodištima, duže od 8. stoljeća. U tom su razdoblju kazala postala iznimno učinkovita pomagala koja doslovce kazuju knjigu – sve teme koje ona pokriva, ali i sve kojih nema, razvidne su jednostavnim pregledom kazala. Pogled na kazalo iscrpljuje sadržaj knjige, otkriva treba li nam knjiga ili ne, je li zanimljiva ili nije. Upravo zato Joe Wikert u blogu The sorry state of ebook samples, and four ways to improve them piše: „Krenimo s kazalom. Bi li uistinu bilo tako teško dodati kazalo uzorcima (samples) e-knjiga? Ne. A još uvijek nisam vidio uzorak popraćen kazalom. (...) Recite mi koliko ćete duboko pokriti različite teme odmah u uzorku.“ Usto što ponavlja misao o kazalu kao esenciji – kazivaču o knjizi – Wikert naglašava još jednu njegovu (zanemarenu) funkciju, marketinšku. Kao nepogrešiv prokazivač sadržaja, kazalo je mnogo uvjerljivije, neposrednije i nepristranije od bilo kojeg marketinga, ono je neutralni posrednik koji povezuje prave knjige s pravim čitateljima. Wikert pri tom podrazumijeva da e-knjiga treba „klasično kazalo“ prilagođeno digitalnom mediju, a ne funkciju pretrage. Još jasnije se o istoj temi očitovao Peter Meyers (http://newkindofbook.com/) u za sada još uvijek preliminarnoj verziji monografije Breaking the Page: „U usporedbi s kazalom tiskane knjige, polje za pretragu smrdi“. Čitatelj želi pronaći Filipa, a dobiva podatke o Filipinima. „I to – to svojstvo – je trebala biti ključna prednost e-knjiga.“ Meyers upozorava na jednu od slabosti CtrlF-a: pretraga najčešće nije relevantna. Funkcija pretrage rezultira golemim brojem odaziva, od kojih su oni potrebiti često skriveni među mnoštvom beskorisnih, što nas vodi i do njezine najveće slabosti: CtrlF se uvijek temelji na pokušajima i pogreškama. Čitatelj ne može znati je li pojam koji ga zanima sadržan u tekstu ili nije dok to ne provjeri. Ako ga, primjerice, zanimaju podaci o rijeci Kupi, upisat će 'Kup', ako išta dobije, pretragu će potom morati očisti od svih riječi koje počinju s 'Kup' da bi dobio sve Kupa, Kupe, Kupi, Kupu, i još uvijek neće znati gdje se rijeka uzgred spominje, a gdje je relevantno obrađena. Drugim riječima, morat će pregledati sve rezultate pretrage. S druge strane, kvalitetno će kazalo odmah kazati je li Kupa spomenuta u knjizi i uputiti na stranice gdje je relevantno obrađena.

Kao i u mnoštvu drugih slučajeva, tako i u kontekstu pretraživanja i pretraživosti suprotstavljanje tiskane i elektroničke knjige ne rezultira korisnim spoznajama. Iz perspektive e-knjige se može govoriti o tiskanoj knjizi kao o primitivnoj arhitekturi, no takav je diskurs najblaže rečeno vrlo površan. Ključ nije u brzini stroja ili mogućnostima pretraživanja, već u korisnosti pretrage. Kazalo je imanentno tiskanoj knjizi i ne prethodi „naprednoj“ arhitekturi, niti se organizacija i način pretraživanja sadržaja na tiskanim medijima može uspoređivati s pretraživanjem digitalnih medija.

S druge strane, digitalni medij uistinu pružaju mogućnost izrade vrlo učinkovitog i moćnog kazala, koje je istodobno stvarno, konkordantno i kumulativno. Takvo kazalo obuhvaća sve relevantne pojmove u svim tekstovima jednog ili više autora i kontinuirano se dopunjava kako novim pojmovima tako i novim poveznicama na postojeće pojmove. Ne odnosi se na jednu knjigu, nego na uređenu i organiziranu digitalnu zbirku. Lako je dostupno, vidljivo je u svakom trenutku, pretraživanje zbirke može od njega početi ili se, čitajući tekst, na njega može referirati. Strukturirano je hijerarhijski jer su individualni pojmovi svedeni pod klasne – prvi pogled na kazalo idealno je pogled na ekran, bez dodatnog skrolanja. Drugim riječima, digitalno kazalo uči od tiskanog, ali koristi sve komparativne prednosti novog medija.

Primjer opisanog kazala, čiji razvoj tek počinje, dostupan je na http://web.ffos.hr/EDICIJA/digitalnaZbirka/oznake.php.