Povijest kazala ili
indeksa – abecednog popisa riječi (najčešće pojmova, imena ili naziva) s
pridruženim brojem stranice na kojoj se riječ pojavljuje – maglovito je
područje povijesti knjige i nakladništva.
Općenito se smatra
da je pojava kazala prouzročena „skolastičkim“ modelom čitanja karakterističnim
za razvijeni srednji vijek. Dok se u prethodnom, „samostanskom“ razdoblju,
uglavnom čitalo Sveto pismo često sa svrhom pripreme za meditaciju, 12.
stoljeće – stoljeće osnivanja prvih sveučilišta – donosi svojevrsnu „literarnu
eksploziju“, a stjecanje znanja postaje temeljni motiv za čitanje. Pojedini
autori pišu sažetke opsežnih znanstvenih područja, najpoznatiji među njima
vjerojatno su Petar Lombardski i Gracijan s djelima Libri sententiarum, sumom teologije, i Decretum, sumom prava. Znanje kao motivacija potaknulo je i
promjene u organizaciji i prezentaciji teksta knjige, kojem se u to doba pridružuju
osnovni elementi pretraživanja sadržaja, uključujući popis poglavlja (sadržaj)
i abecedni popis važnih pojmova (kazalo) s pridruženim brojem lista na kojem se
pojam pojavljuje. Tim dvostrukim korakom učenje temelja nekog područja postalo
je brže i jednostavnije: znanosti su dobile sinteze, a sinteze su dobile
kazala. Referiranje na ključne pojmove i teme iz, primjerice, teologije ili
prava, postalo je brže i učinkovitije.
Tri stoljeća potom,
primjenom tiska pomičnim slovima, razvoj kazala dobiva novi zamah, omogućen
polaganom zamjenom folijacije paginacijom. Henry-Jean Martin (The History and Power of Writing) sumira
razvoj knjiške arhitekture tijekom prvih stotinjak godina tiska: „do sredine
16. stoljeća, tiskana je knjiga stekla temeljne elemente sačuvane do danas: naslovnu stranicu, predgovor
ili uvod (često tiskan kurzivom), tekst podijeljen u
poglavlja (tiskan „romanom“), sadržaj, kazalo i paginaciju“.
Uporaba kazala otada do danas nije bila ni redovita ni sustavna. Ovisila je
ponajprije o nakladničkom području (kazala su najčešća u znanstvenim
monografijama i stručnoj literaturi) i odnosu tiskara ili nakladnika prema
paratekstualnim knjiškim elementima: nakon uzleta kazala u doba humanizma (kada
je stjecanje znanja bilo jednako snažan motiv za čitanje kao i u skolastičko
doba), kazala primjerice tijekom 17. i 18. stoljeća postaju rjeđa i lošija. I
danas se brojne knjige, u kojima su kazala nužna, objavljuju bez njih. Zašto?
Izrada kazala
naporan je, dugotrajan, a za nakladnika katkad i skup postupak koji se, unatoč
mogućoj automatizaciji (tzv. automatskim indeksiranjem) još uvijek često, barem
dijelom, radi ručno. Iako se pojmovi koje će kazalo sadržavati mogu izdvojiti u
ranoj fazi proizvodnje knjige, optimalno nakon jezičnog uređivanja, brojevi stranica
mogu im se pridružiti tek nakon što je buduća knjiga u cijelosti likovno i
grafički oblikovana, kada je sigurno da više neće biti nikakvih naknadnih promjena
ili pomaka. Drugim riječima, knjiga je spremna za tisak, ali se mora čekati
završetak kazala. Koliko će se dugo kazalo raditi ovisi o broju pojmova, opsegu
knjige i vrsti samog kazala. Imenska kazala ili kazala naziva (npr. geografskih)
nisu zahtjevna i može ih raditi osoba koja nije stručnjak u području kojim se
knjiga bavi, budući da je imena i nazive lako prepoznati i izdvojiti, te su
stoga takva kazala i mnogo češća od stvarnih kazala, koja sadrže popis važnih
pojmova koji se pojavljuju u publikaciji. Stvarno kazalo mora izraditi stručna
osoba koja je kompetentna izdvojiti bitne pojmove, a uz to nije dobro ako
kazalo upućuje na sve stranice na kojima se pojam pojavljuje, već samo na one
na kojima je pojam relevantno obrađen. Ako se pritom nakladnik odluči na
anotirano stvarno kazalo, njegova će izrada znatno prolongirati objavljivanje
knjige i unekoliko se može reći da je knjiga u tom razdoblju nakladnikov mrtvi
kapital: spremna je za objavu, prodaja bi mogla početi, no umjesto toga ulaže
se dodatno radno vrijeme, a često, ako kazalo radi stručni suradnik, i novac.
Postupak izrade kvalitetnog stvarnog ili anotiranog kazala stoga nije moguće u
cijelosti automatizirati, te kvalitetno kazalo nesumnjivo poskupljuje
proizvodnju knjige i produžuje rok objavljivanja. No korist koju donosi knjizi
i njezinu čitatelju je nemjerljiva. Kazalo je dio knjige koji izravno podupire
rutine korištenja monografskih publikacija. Prilikom korištenja sekundarnom
literaturom u istraživačke svrhe, primjerice, kazalo je prvi knjiški element
koji istraživaču signalizira je li knjiga koju drži u ruci relevantna za
njegovu temu ili nije. Ljudi u nakladništvu znaju i za drugu golemu korist gdje
se kazalom pridonosi ozbiljnosti publikacije. Nerijetko se tek kod izrade
kazala uoče neujednačenosti koje su promakle i stručnom i jezičnom uređivanju –
primjeri iz prakse su naizmjenično korištenje oblika Frankopan i Frankapan u
istoj publikaciji, a jednom je zgodom, u povijesnoj sintezi nekoliko desetaka autora,
kazalo otkrilo tri načina pisanja imena istog grada: Banja Luka, Banja luka i
Banjaluka.
Početkom 21. stoljeća iskustvo
novog medija, elektroničke knjige, počelo je mijenjati pogled na tiskanu knjigu
i njezine uobičajene elemente, uključujući i kazalo. Bill Cope i Angus Phillips u predgovoru monografije The Future of the Book in the
Digital Age iz 2006. tiskanu knjigu definiraju kao
jedinstvenu informacijsku arhitekturu, koja je, zahvaljujući paginaciji,
bilješkama, indeksima, knjižničnim katalozima itd. s drugim knjigama povezana u
specifičnu informacijsku mrežu. Citat iz knjige A citiran u knjizi B vrsta je
„primitivnog“ ili „analognog hiperlinka“ između dvaju tekstova. Kazalo su u tom
kontekstu označili kao „primitivnu funkciju pretrage“. Pa iako je riječ
„primitivan“ u ovom kontekstu bliža značenju prvotan ili nesavršen nego
vulgaran, ona ipak pretpostavlja evolucijski slijed: nižu, nesavršenu tiskanu
informacijsku arhitekturu zamijenila je viša, naprednija, digitalna, koja
omogućuje neusporedivo veću tekstualnu i intertekstualnu pretraživost nego
kazalaška primitivna funkcija pretrage. Godinu dana prije Copea i Phillipsa,
John B. Thompson u monografiji Books in the Digital Age također ističe pretraživost
kao golemu komparativnu prednost e-tekstova u odnosu na tiskane. Općenito, u to
se doba činilo da je s jedne strane pretraživanjem rastućih baza po ključnim
riječima, dijelovima naslova i sl. moguće pronaći svaki potrebiti tekst, a da
se CtrlF-om može otkriti doslovce sve
unutar samog teksta.
Ispostavilo se da
ipak nije tako – digitalna informacijska arhitektura, u pogledu kazala, nije
pomogla ni zahtjevnijem ni prosječnom čitatelju. Uzusi korištenja kazalom
razvijaju se, ako je točna pretpostavka o njegovim skolastičkim ishodištima,
duže od 8. stoljeća. U tom su razdoblju kazala postala iznimno učinkovita
pomagala koja doslovce kazuju knjigu
– sve teme koje ona pokriva, ali i sve kojih nema, razvidne su jednostavnim
pregledom kazala. Pogled na kazalo iscrpljuje sadržaj knjige, otkriva treba li
nam knjiga ili ne, je li zanimljiva ili nije. Upravo zato Joe Wikert u blogu The sorry state of ebook samples, and four ways to improve them
piše: „Krenimo s kazalom. Bi li
uistinu bilo tako teško dodati kazalo uzorcima (samples) e-knjiga? Ne. A
još uvijek nisam vidio uzorak popraćen kazalom. (...) Recite mi koliko ćete
duboko pokriti različite teme odmah u uzorku.“ Usto što ponavlja misao o kazalu
kao esenciji – kazivaču o knjizi –
Wikert naglašava još jednu njegovu (zanemarenu) funkciju, marketinšku. Kao
nepogrešiv prokazivač sadržaja,
kazalo je mnogo uvjerljivije, neposrednije i nepristranije od bilo kojeg
marketinga, ono je neutralni posrednik koji povezuje prave knjige s pravim
čitateljima. Wikert pri tom podrazumijeva da e-knjiga treba „klasično kazalo“ prilagođeno
digitalnom mediju, a ne funkciju pretrage. Još jasnije se o istoj temi očitovao
Peter Meyers (http://newkindofbook.com/)
u za sada još uvijek preliminarnoj verziji monografije Breaking the Page: „U usporedbi s kazalom tiskane knjige, polje za pretragu smrdi“. Čitatelj želi
pronaći Filipa, a dobiva podatke o Filipinima. „I to – to svojstvo – je trebala
biti ključna prednost e-knjiga.“ Meyers upozorava na jednu od slabosti CtrlF-a: pretraga najčešće nije
relevantna. Funkcija pretrage rezultira golemim brojem odaziva, od kojih su oni
potrebiti često skriveni među mnoštvom beskorisnih, što nas vodi i do njezine najveće
slabosti: CtrlF se uvijek temelji na
pokušajima i pogreškama. Čitatelj ne može znati je li pojam koji ga zanima
sadržan u tekstu ili nije dok to ne provjeri. Ako ga, primjerice, zanimaju
podaci o rijeci Kupi, upisat će 'Kup', ako išta dobije, pretragu će potom morati očisti od svih riječi
koje počinju s 'Kup' da bi dobio sve Kupa, Kupe, Kupi, Kupu, i još uvijek neće znati
gdje se rijeka uzgred spominje, a gdje je relevantno obrađena. Drugim riječima,
morat će pregledati sve rezultate pretrage. S druge strane, kvalitetno će kazalo
odmah kazati je li Kupa spomenuta u knjizi i uputiti na stranice gdje je
relevantno obrađena.
Kao i u mnoštvu
drugih slučajeva, tako i u kontekstu pretraživanja i pretraživosti suprotstavljanje
tiskane i elektroničke knjige ne rezultira korisnim spoznajama. Iz perspektive
e-knjige se može govoriti o tiskanoj knjizi kao o primitivnoj arhitekturi, no
takav je diskurs najblaže rečeno vrlo površan. Ključ nije u brzini stroja ili
mogućnostima pretraživanja, već u korisnosti pretrage. Kazalo je imanentno
tiskanoj knjizi i ne prethodi „naprednoj“ arhitekturi, niti se organizacija i način
pretraživanja sadržaja na tiskanim medijima može uspoređivati s pretraživanjem digitalnih
medija.
S druge strane,
digitalni medij uistinu pružaju mogućnost izrade vrlo učinkovitog i moćnog
kazala, koje je istodobno stvarno, konkordantno i kumulativno. Takvo kazalo
obuhvaća sve relevantne pojmove u svim tekstovima jednog ili više autora i
kontinuirano se dopunjava kako novim pojmovima tako i novim poveznicama na
postojeće pojmove. Ne odnosi se na jednu knjigu, nego na uređenu i organiziranu
digitalnu zbirku. Lako je dostupno, vidljivo je u svakom trenutku, pretraživanje
zbirke može od njega početi ili se, čitajući tekst, na njega može referirati.
Strukturirano je hijerarhijski jer su individualni pojmovi svedeni pod klasne –
prvi pogled na kazalo idealno je pogled na ekran, bez dodatnog skrolanja. Drugim riječima, digitalno kazalo uči od tiskanog, ali koristi sve komparativne
prednosti novog medija.
Primjer
opisanog kazala, čiji razvoj tek počinje, dostupan je na http://web.ffos.hr/EDICIJA/digitalnaZbirka/oznake.php.
