Google+ Followers

nedjelja, 26. veljače 2012.

KOLIKO DUGO ŽIVI KNJIGA?


„Knjiga koja ne traje, knjiga kratkovječna, knjiga koja je čin, a nije trajna stvarnost ni blago što treba pohraniti (...) to je ono što duboko vrijeđa naš osjećaj i što nas čak može ogorčiti“ – napisao je Robert Escarpit pri kraju klasičnog djela Revolucija knjige iz 1965. Tim O'Reilly, utemeljitelj i vlasnik O'Reilly Media nedavno je na svom blogu tekst The stories behind a few O'Reilly "classics" započeo riječima: „Zapanjuju me kako su knjige koje sam prvi put objavio prije više od 20 godina čitateljima još uvijek vrijedne.“ I Escarpit i O'Reilly ljudi su koji imaju što reći o knjigama i nakladništvu, a njihove su vizije knjige posve oprečne, jer prvi piše o literarnoj knjizi – njemu su knjige estetski diskurs, a drugi piše o priručnicima, i to onima uistinu kratkotrajnim, koji se odnose na rad sa i u računalnim programima – njemu su knjige informacijski diskurs.
U posljednje vrijeme o knjizi se sve češće piše kao o informaciji, pri čemu se sadržaj knjige poistovjećuje s informacijom. Riječima Geoffreya Nunberga, pojmom informacija više se ne označuju instrukcije koje nam knjiga daje, već sadržaj knjige iz kojih instrukcije proizlaze, pa je „informacija“ od posljedice postala uzročnikom. A da bi bila aktualna informacija, knjiga postaje kratkotrajna.
Hoće li literarna knjiga sačuvati dugovječnost? Chris Anderson piše o suvremenoj obuzetosti hitovima kroz koje se promatra uspješnost vlastite kulture i o listama bestselera koje postaju nacionalna opsesija. U modernoj literaturi o medijima, pa i u nedavno objavljenom hrvatskom Uvodu u medije, knjiga jest uvrštena među masovne medije. Gabriel Zaid vjeruje da je usporedba s masovnim medijima razumljiva jer se i knjige mogu prodati u milijunskim nakladama, jer su namijenjene anonimnoj publici, jer su industrijski proizvod itd. Nastavlja da je svrstavanje knjige među masovne medije ipak štetno, jer većina knjiga nije napisana za masovnu publiku, jer je svaka knjiga namijenjena samo onim čitateljima koje je žele, jer svaka knjiga popunjava potrebu za raznolikostima ne namećući istovjetnost ukusa itd. Ukratko, rast golemih međunarodnih konglomerata, mogućnost digitalizacije i elektroničke isporuke sadržaja knjige, IT globalizacija, kultura blockbustera, tzv. tie-ins itd. stvorili su ideju knjige kao masovnog medija kojeg vrednuju mehanizmi masovne kulture, ponajprije top-liste.
Mogu li se danas „jaki čitatelji“ oduprijeti reklamnim kampanjama i „tiraniji novog“ koju iz tjedna u tjedan plasiraju top-liste? Postoji li kritična masa čitatelja koja bi vrednovala nakladnički proizvod? I na kraju, tko danas ima snagu podariti dugovječnost knjigama i svrstati one najbolje u novi, globalizirani svjetski kanon?

četvrtak, 16. veljače 2012.

ISTRAŽIVANJE TRŽIŠTA KNJIGA ILI KAKO SU PODACI O PRODAJI POSTALI VIJEST O KULTURNOM DEBAKLU


Dva dana, 15. i 16. veljače, novine donose vijesti i komentare o istraživanju „domaćeg tržišta knjiga“ koje su dan ranije predstavili naručitelji istraživanja, „Knjižni blok“ i Zajednica nakladnika i knjižara. Istraživanje je provela agencija GfK na uzorku od 1000 hrvatskih građana starijih od 15 godina u razdoblju od 2. do 16. prosinca 2011.
Vjerodostojnost vijesti svodi se na prenošenje konkretnih postotaka: 69% građana u posljednja tri mjeseca nije kupilo knjigu, 56% ljudi starijih od 15 godina u posljednjih je godinu dana pročitalo barem jednu knjigu, najviše čitatelja, njih 45%, do knjige dolazi posudbom u knjižnici itd. Postotke slijede ocjene i komentari – građani Hrvatske loši su čitatelji, „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“, podaci su mnogo porazniji od onog što se očekivalo i poziv su na uzbunu uz uobičajenu konstataciju da su za sve krivi mediji. Takvi komentari ukazuju i na nerazumijevanje čitateljske aktivnosti i na loše poznavanje podataka o čitateljskim navikama u drugim državama.

Hrvatskih 56% čitatelja podudara se s postotkom u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema posljednjem objavljenom istraživanju o čitateljskim navikama Nacionalne zaklade za umjetnosti naslovljenom Reading at Risk (dostupno na http://www.nea.gov/news/news04/ReadingAtRisk.html) 56,6% Amerikanaca je u jednogodišnjem razdoblju pročitalo barem jednu knjigu (podaci su objavljeni 2004., a odnose se na 2002. godinu). Iz Eurostatovih izvješća o kulturnim aktivnostima Europljana (dostupno na http://ec.europa.eu/culture/key-documents/statistics_en.htm) razvidan je prosjek u članicama Europske unije od 71%, s tim da su razlike goleme: više od 80% Šveđana i Finaca godišnje pročita barem jednu knjigu, a manje od 50% čitatelja imaju Portugal, Italija i Grčka. Geografske se razlike prema svemu sudeći izravno odražavaju na čitateljske navike populacije, a Hrvatska je prema razvijenosti čitateljskih navika i nešto bolja od navedenog „Sredozemnog kruga“. Stanje u Hrvatskoj prema tome nije niti katastrofalno niti je poziv za uzbunu, ali nije niti savršeno. Prostora za ozbiljna i sustavna istraživanja i susljedna promišljanja i poboljšanja nedvojbeno ima.

Duboko nerazumijevanje čitateljske aktivnosti u komentarima na provedeno istraživanje razvidno je iz česte sintagme „sve je manje ljudi koji kupuju i čitaju knjige“. Jednostavnim matematičkim riječima rečeno, skup kupaca knjige i skup čitatelja knjige nisu ekvivalentni skupovi, ljudi koji istodobno i kupuju i čitaju knjige samo su presjek skupa kupaca i skupa čitatelja. Ljudi do knjiga koje čitaju najčešće dolaze posudbom, što je navedeno istraživanje i dokazalo, bilo iz knjižnica, bilo od prijatelja ili kolega. S druge strane, knjige se ne kupuju isključivo da bi se čitale. Kupuju se na dar, kao statusni simbol pa čak i impulsno. Poistovjećivanje kupaca knjige s njihovim čitateljima, koliko god to nakladnici željeli, nije prihvatljivo i nužno vodi do pogrešnih zaključaka.

Sljedeće, još očitije nepoznavanje čitateljskih aktivnosti sadrži izjava „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“. Razlozi pojedinca za čitanje su različiti, a literatura najčešće navodi četiri razloga: individualni razvoj, obrazovnu korisnost, uživanje i bijeg (čitanjem se koristi kao sredstvom skretanja pozornosti, odnosno kao sredstvom zaboravljanja osobnih briga). Studentima knjige koje su im ispitna literatura trebaju i iako ih pokatkad ne zanimaju moraju ih čitati poradi obrazovne koristi. Mnoge knjige koje nas zanimaju ne trebaju nam. Želimo uživati u činu čitanja da bi pročitanu knjigu preporučili i dali prijateljima na daljnje čitanje. Studenti ili profesionalci čitaju jer im je to obveza, jer trebaju, ljudi u slobodno vrijeme čitaju jer žele, jer ih zanima. I naposljetku, ne može se čitanje knjiga, bilo tiskanih ili elektroničkih, jednostavno uzdići na Čitanje s velikim početnim slovom. Ljudi danas čitaju više nego ikada prije i izloženi su pisanoj riječi više nego u bilo kojem prijašnjem razdoblju. Budućnost čitanja nije upitna, upitno može biti samo što će i kako čitatelji budućnosti čitati.

Naručitelji provedenog istraživanja dobili su podatke o trgovini i pristupu knjigama, no tim istraživanjem mnogošto što bi itekako moglo utjecati na donošenje kvalitetnih poslovnih odluka i planiranje rentabilnih nakladničkih projekata nije obuhvaćeno. Za suvislu bi analizu bili nužni detaljni podaci dobiveni istraživanjem na strukturiranom uzorku o postotku čitatelja prema dobnim skupinama, prema svim razinama obrazovanja, prema obrazovanju roditelja, prema profesiji, podaci o korelaciji aktivnosti čitanja s različitim kulturnim i građanskim aktivnostima, potom o utjecaju ostalih medija na aktivnost čitanja tiskane knjige itd. Ozbiljna metodologija postoji i da se „prepisati“ iz brojnih inozemnih istraživanja.

Teško se je oteti dojmu da je i prilikom ovog istraživanja čitatelj postao „slika koju stvara autor“. I unatoč napisanom, istraživanje nije „dobar putokaz“ nego tek dobra vijest koju, barem trenutno, samo mediji dobro eksploatiraju – vijest ne bi bila da građani Hrvatske u prosjeku čitaju koliko i Amerikanci i mnogo više od Talijana i Grka.
Tako je istraživanje o tržištu knjiga pretvoreno u „katastrofične rezultate“ koji zaslužuju medijski prostor. Za nadati se da će vijest znati iskoristiti i naručitelji istraživanja.