Google+ Followers

utorak, 5. veljače 2013.

UREDNIK (P)OSTAJE (ZASTUPNIK) UREDNIK


To jest, urednik postaje zastupnik da bi ostao urednik ili urednik ostaje urednik ma kako ga zvali.
Urednici su imali razloga biti ponosni na svoj rad – ta bio je to najbolji posao u nakladništvu. Kružila je uzrečica da dobra knjiga ima ili dobrog autora ili dobrog urednika. Urednik je znao razdvojiti dobro od lošeg, prepoznati, unaprijediti rukopis, stvoriti autora. Međutim, najbolji posao u nakladništvu pretvorio se u svoju suprotnost – barem tako tvrdi tekst „The strange case of the drowning editor“ (http://www.futurebook.net/content/strange-case-drowning-editor). Prvo, urednik je razvlašten prava na vlastiti ukus – ono po čemu je bio prepoznatljiv – jer rukopise više ne prihvaća on, nego odbor koji polazi od marketinga, prodaje i javnosti. I dok drugi rade njegov posao, urednik radi svačiji posao – bavi se promocijom, prodajom, gostuje, piše prikaze... On u stvari nema pojma o promociji i prodaji i pametno mu je raditi što mu se kaže, no promotivni i prodajni odjeli naravno znaju koji je rukopis valjan pa mu je i opet pametnije poslušati one koji znaju i ne eksperimentirati s rukopisima za koje samo on misli da nešto vrijede. Pa opet, kako god bilo, svaka knjiga ima urednika, koji je bez dvojbe odgovoran za sve one bespotrebne eksperimente koje se jednostavno ne mogu prodati. Uspješnice su, naravno, čeda tvrtke, svih brižnih odjela koji skrbe o njima, pa i urednika koji je istini za volju samo poslušao dobar savjet... Dobro, možda su ovo samo prenapuhane teze nekog razočaranog blogera. Evo što kaže znanstvenik (John B. Thompson, Merchants of Culture, 2010): smatra se da su urednici u velikim korporacijama izgubili utjecaj koji su nekada imali i da je odluka o novim naslovima u rukama direktora prodaje i marketinga; u prvoj tvrdnji i ima neke istine, no druga ne proizlazi iz nje; jednostavno, nekadašnji je klasični linearni model u kojem urednici biraju i uređuju, a prodavači prodaju, zamijenio novi model dijaloga i konzultacija (uz uvijek prisutan dojam napretka: novo je bolje od nekadašnjeg). Dakle, urednik ipak i definitivno više nema diskrecijsko pravo izbora rukopisa, a ako je tako, onda je njegova uloga i svrhovitost postala vrlo upitna. Optimizacija i racionalizacija u nakladničkim kućama, posebice onima koje su od 1960-ih nadalje postajale dijelovima multimedijskih konglomerata, nije, istini za volju, dokazala bespotrebnost urednika, ali je pokazala da ih je jednostavno previše. Mnoštvo iskusnih profesionalaca našlo se bez posla, konsolidirane su ih se tvrtke, usprkos njihovu znanju, mogle riješiti.
No, nakladnici se nikako nisu mogli riješiti stalnih ponuda autorskih rukopisa i njihovih pisaca, i umjesto da se i taj segment optimizira, racionalizira i konsolidira, tih je pisaca jednostavno previše da bi se nakladnici bavili sa svakim pojedinim od njih. Tako su nekadašnji urednici mogli postati zastupnici i nastaviti raditi stari posao. Rebecca Carter, ugledna britanska urednica koja je nakon 15-ak godina u Random House-u postala zastupnica, svoj je potez objasnila ovako: „Moja je motivacija proizašla iz želje da radim s piscima na uređivanju teksta. Želim biti uključena u razmjenu ideja i rad na tekstu.“ (Olivia Snaije, Why a Book Editor Becomes a Literary Agent, http://publishingperspectives.com/2012/01/why-a-book-editor-becomes-a-literary-agent/). Urednik postaje zastupnik da bi uređivao tekst!? Možda opet tek prenapuhani blog. Eto znanstvenika: sve je više rukopisa i nakladnici se, sa smanjenim brojem urednika, pouzdaju u procjenu zastupnika; jedan urednik u New Yorku kaže da tek 3 – 5% rukopisa koje objavljuje stižu mimo zastupnika; nakladnici trebaju agente, jer oni pojednostavljuju postupak; zastupnik je zid između urednika i autora, jer, urednici „ovih dana nemaju vremena i ne žele da ih netko noću naziva, ne žele da ih naziva izjutra i ne žele slušati o uzrocima i posljedicama nečijeg razvoda.“ Drugim riječima, nakladnici su svjesni da zastupnici s autorima rade onako kako su nekada radili urednici – inicijalni proces vrednovanja rukopisa i sukcesivni razvoj rukopisa danas su, na velikim tržištima, prepušteni zastupnicima.
Urednik je tako, i formalno i sadržajno, postao zastupnik – ne prejudicira se naravno da su svi urednici postali zastupnici ili da su svi zastupnici bivši urednici, no trend je uočljiv. Zastupnici, stoga, igraju golemu ulogu u formiranju nakladničkog plana velikih tvrtki. Postoje, naravno, i knjige koje autori ne mogu prodati nakladniku. Što s njima? Hoće li zastupnik razočarati klijenta? Nipošto. Današnja tehnologija omogućuje autoru da knjigu objavi samostalno, a zastupnik tako i tako odrađuje urednički dio posla. Zastupničke agencije sve češće osnivaju posebne odjele koji se uglavnom bave izdavaštvom e-knjiga ili POD-a za autore koji nemaju tradicionalnog nakladnika. Agencije sklapaju ugovore s Amazonom, Kobom, Barnes&Nobleom, Appleom i sl., odrađuju proces pripreme, izrađuju metapodatke, na navedenim platformama plasiraju e-knjige i uzimaju postotak od 15 do 50% – što je mnogo mudrije nego razočarati klijenta (Rachel Deahl, „The Agent as (Sort of) Publisher“, PW, 9. 7. 2012).
Ako je moguće i tako poslovati, upitnost uloge i svrhovitosti urednika dobiva posve novu dimenziju i pretvara se u pitanje o upitnosti uloge i svrhovitosti nakladnika. Jer bez urednika se, ma kako se zvao, očigledno ne može, a izgleda da se bez nakladnika danas može.