Google+ Followers

utorak, 9. travnja 2013.

JE LI USITNJAVANJE NAKLADNIČKOG SADRŽAJA POSLOVNI MODEL BUDUĆNOSTI?


Recept je sljedeći: uzmite knjiga koliko vam je volja, razrežite ih na kriške, kriške po volji promiješajte, zapecite ih i imate novu knjigu.
Drugim riječima, doslovno prevedeno (https://slicebooks.com/): rasijecite (slice) – stvorite mikro-sadržaj poput poglavlja, sekcija ili stranica spreman za objavljivanje; promiješajte (remix) – miješajte i spojite kriške (slices) da biste stvorili kustomiziranu e-knjigu; objavite (publish) – prodajte ili kupite sa Slicebooks trgovine. Radi se o poslovnom modelu tvrtke Slicebooks, koji je na mrežnim stranicama i u intervjuu (Daniel Kalder, Slicebooks Aims to Take Re-mixable Ebooks Mainstream, http://publishingperspectives.com/2013/04/slicebooks-aims-to-take-re-mixable-ebooks-mainstream/) predstavila njezina direktorica Jill Tomich. Koncepcija prodaje e-knjiga u dijelovima (koriste se izrazi slicing i chunking – rezanje i komadanje) nije novina. Nedavno je, primjerice, predstavljen model „plati koliko pročitaš“ (http://publishingperspectives.com/2013/02/will-pay-as-you-read-allow-publishers-to-charge-more-for-ebooks/), u kojemu čitatelj ne plaća cijelu knjigu unaprijed, nego naručuje dijelove (poglavlja), plaćajući svaki dio posebno. No tvrtka Slicebooks je drugačija, jer namjerava raskomadati sve što se da. Riječima Jill Tomich: „Postoje milijuni knjiga koje zaslužuju da ih se raskomada, a naša misija jest raskomadati svaku od njih i izgraditi repozitorij dijelova u kojemu korisnici mogu brzo pronaći točno onu krišku koja im je potrebna, kada im je potrebna i usto stvoriti novu kolekciju bilo kojeg željenog sadržaja.“
Tako predstavljen poslovni model, što doslovnije prepjevan s engleskog na hrvatski, zvuči budalasto, a ima i prizvuk kulturocida. No što kada bi se predstavio drugačije, recimo: Slicebooks razvija tehnologije koje omogućuju jednostavnu izradu separata monografskih publikacija i povezivanje nastalih segmenata u nove tematski srodne cjeline? Ili: Slicebooks-ovom tehnologijom poglavlja monografskih publikacija mogu se pretraživati kao radovi u časopisima pohranjenim u bazama?
Postoje, uistinu, brojne monografske publikacije koje bi u određenim situacijama bile funkcionalnije kao dijelovi nego kao cjeline. Nedavno sam tražio literaturu o plagijatima u 18. stoljeću i našao krasne tekstove – bila su to poglavlja u monografijama ili radovi u zbornicima. Izračunao sam da bih trebao izdvojiti oko 300 eura za sve što me zanima i odustao od kupnje, a možda bih bio naručio dijelove konkretna poglavlja i radove – za pristojnu cijenu. Upravo to Slicebooks obećava: „Zahtjev za rezanjem i miješanjem (slicing and remixing) je razumljivo najsnažniji u obrazovanju, osposobljavanju, putovanjima, poslu, zdravstvu“, ili uopćavajući, u svim onim područjima u kojima su tekstovi informacijski, a ne estetski diskursi.
Prezentacija tvrtke zvuči grubo, jer je Jill Tomich niti ne predstavlja ljudima vičnim nakladničkoj terminologiji. Zašto? Vjerojatno stoga što je Slicebooks još jedna tvrtka koja se niti ne želi baviti nakladništvom, nego kapitalizirati sveopću opsjednutost multipliciranjem mogućnosti iskorištavanja nakladničkih sadržaja. Slicebooks ne stvara sadržaj, nego tek nudi još jednu u nizu novih usluga nakladnicima. Drugim riječima, oni su samo još jedan posrednik – inovativan ili ne, nije predmet rasprave – koji želi živjeti od nakladničkih sadržaja i računaju s time da će uspjeti jer sami nakladnici oduvijek distribuciju svojih sadržaja (barem na normalno uređenim tržištima) prepuštaju drugim tvrtkama. Terminologija je stoga profesionalno nezgrapna, jer se obraća „korisniku“, jer su crvene niti priče o Slicebooks-u svedive na „consumers’ need for quick, right-now content with multiple options“.
„Slučaj Slicebook“ stoga ponavlja štošta o čemu je već bilo riječi na ovom blogu. Prvo, tehnologija se predstavlja kao inovativna, bez presedana, iako nakladnici objavljuju separate publikacija valjda još od 19. stoljeća; terminologija je usto nezgrapna i iako se odnosi na nakladničke proizvode ne odražava uobičajeni diskurs te industrije – gotovo da se namjerno izbjegava sve što bi moglo asocirati da ipak postoji nekakva prošlost, nekakvi uzori ili barem inspiracije novom projektu.
Drugo, beskrajno je mnogo pretpostavki o potrebama i željama nakladnika i „korisnika“ i na neki je način dirljiva samouvjerenost kojom tvrtke poput Slicebooks-a žele stvoriti nove potrebe, tvrdeći pritom da nude „win-win“ situaciju i za nakladnike i za „korisnike“.
Treće, što vrijeme više odmiče, to je više ne-nakladništva u nakladništvu. I iako se Slicebooks može prezentirati kao „win-win“ opcija, on realno bez nakladnika ne može ništa. Ako šest različitih nakladnika ne rascjepka svoje knjige (ili, ako ne ponudi poglavlja kao separate), ja i dalje neću moći do krasnih tekstova o osamnaestostoljetnim plagijatima. Drugim riječima, postoji problem koji Slicebooks prešućuje: kao i bilo koja druga slična tvrtka, oni mogu uspjeti samo ako steknu povjerenje golemog broja nakladnika i ako im nakladnici prepuste sadržaj. Slicebooks bi imao smisla kada bi uistinu ponudio sva – ili barem većinu – poglavlja u monografijama ili sve radove u zbornicima o nekoj temi. A u takve univerzalne knjižnice ipak nije smisleno vjerovati.
Četvrto, usprkos svemu navedenom, svaki novi suvisli poslovni model zaslužuje pozornost. Dijelom stoga da se testiraju sve pretpostavke o potrebama i željama nakladnika i „korisnika“, dijelom stoga što su nakladništvo i njemu pridružene usluge kreativne industrije u stalnoj potrazi za novim, a najvećim dijelom stoga što se svaku inovativnu investiciju kojoj je cilj povećati protočnost i vidljivost znanja i informacija mora uvažavati.