Google+ Followers

ponedjeljak, 19. ožujka 2012.

BUDUĆNOST REFERENTNE LITERATURE: SLUČAJ BRITANNICA


Dana 14. ožujka 2012. službeno je objavljeno da Encyclopaedia Britannica više neće izlaziti u tiskanom obliku (http://www.corporate.eb.com/?p=508). Vijest o gašenju tiskane verzije enciklopedije koja izlazi od 1768. godine popraćena je uglavnom neutralno – budući da su upućeni očekivali takav rasplet događaja – uz tek pokoji senzacionalistički izračun poput onog „o 32 sveska težine 129 funti (58 kilograma)“, koliko je imalo posljednje tiskano izdanje iz 2010. godine. Odluka o ukidanju tiskane verzije nije donesena naprečac niti je „digitalna budućnost“ iznenadila nakladnika Britannice. Tvrtka je u priopćenju o gašenju tiskane inačice navela da je već ranih 1970-ih istraživala mogućnosti digitalnog nakladništva, da bi 1989. objavila prvu CD-ROM verziju, a 1994. i prvu on-line verziju enciklopedije.
Tijekom posljednjih 20-ak godina Britannica se suočila i s vrlo ozbiljnim konkurentima. Od 1993. Microsoft objavljuje Encartu (do 2009. i kao CD ili DVD izdanje, a otada isključivo on-line) čija je temeljna prednost bila multimedijalnost, a od 2001. konkurencija svim komercijalnim projektima postaje nova enciklopedija s otvorenim pristupom – Wikipedia.
Dok je Encarta pokazala koliko koristi digitalno nakladništvo može imati od multimedijalnog pristupa sadržajima kombinirajući tekst sa zvučnim, slikovnim, filmskim i sl. zapisima, Wikipedia je prouzročila golemu revoluciju u pristupu izradi referentne literature mijenjajući formalno akademsko znanje kolektivnom mudrošću milijuna amatera.
Govoreći o fenomenu Wikipedie Chris Anderson u Dugom repu (hrvatski prijevod objavila je Naklada Jesenski i Turk 2008.) ističe upravo da se, prema uvriježenom shvaćanju, „enciklopedije ... ne rade tako. Od samog početka prikupljanje mjerodavnog znanja bio je posao učenjaka“ i nadalje „klasičan model enciklopedije nadzirani je popis prihvaćene kulturne pismenosti“. Pouzdanost Wikipedie često je osporavana upravo stoga što nema akademsko zaleđe, pa iako ona ne bi trebala biti ključni izvor informacija već polazište za njihovo istraživanje, ona je zahvaljujući s jedne strane broju okupljenih entuzijasta, a s druge jednostavnosti unosa stekla primat u brzini uključivanja novih natuknica sadržavajući i one koje ni jedna druga enciklopedija niti ima niti ih pokušava uključiti (npr. kontrola spama). Za usporedbu, Britannica je natuknicu o globalnom zatopljenju – već desetljećima poznatom problemu – uvrstila tek u posljednje tiskano izdanje iz 2010. godine.
Zašto je ovakav rasplet s Britannicom bio očekivan? Nakon niza pokušaja i pogrešaka koji su se intenzivirali početkom novog tisućljeća, postalo je jasno da referentna literatura pripada među potencijalno najzahvalnije i najbolje primljene proizvode elektroničkog nakladništva. John B. Thompson je prvi u jednoj znanstvenoj monografiji (Books in the Digital Age, Cambridge, Polity Press, 2005.) naveo temeljne komparativne prednosti elektroničkih inačica referentnih publikacija u odnosu na tiskane:
1. čitatelj najčešće traži samo jednu natuknicu – u elektroničkom izdanju je pomoću opcija pretraživanja pronalazi mnogo brže nego u višesveščanom tiskanom izdanju
2. natuknice se pomoću poveznica mogu povezati s drugim natuknicama sličnog sadržaja, a kretanje među njima svodi se na „jedan klik“
3. elektronička se referentna izdanja mogu brže ispravljati i nadopunjavati – dok su ispravke i nadopune npr. tiskanih enciklopedija moguće tek kod novog izdanja, e-enciklopedije se nadopunjuju i ispravljaju na dnevnoj razini
4. multimedijalnost čitatelju daje potpuniju informaciju o temi – tiskana su izdanja ograničena na tekst i različite ilustracije, a e-izdanja mogu sadržavati zvučne i filmske zapise, različite animacije i sl.
5. broj natuknica u tiskanoj je referentnoj literaturi ograničen opsegom izdanja, a u e-izdanju on, barem deklarativno, može biti neograničen
6. elektroničku referentnu literaturu može koristiti svatko s računalom povezanim na internet, bez vremenskih i prostornih ograničenja (kao npr. u „klasičnim“ knjižnicama).
Navedene prednosti e-publikacija potaknule su nakladnika Britannice na odustajanje od tiskanog izdanja enciklopedije, što će mu zasigurno omogućiti veću usredotočenost na digitalno izdanje i kontinuirano povećanje njegove kvalitete. Posljednje tiskano izdanje Britannice vjerojatno će pak postati bibliofilski mamac, kao što se obično događa kada je riječ o prvom i posljednjem velikih nakladničkih projekata.
Slučaj Britannica rezultira s najmanje dva bitna zaključka.
Prvo, nakladnici referentne literature moraju kontinuirano propitivati i razvijati nove oblike nakladništva, pravodobno se usmjeravajući na nove i uvijek novije platforme poput primjerice tzv. tablet računala, specijaliziranih uređaja za čitanje e-tekstova, ali i pametnih telefona. Odluka nakladnika jedne od najuglednijih svjetskih enciklopedija nije donesena na prečac nego je rezultat dugogodišnjeg istraživanja kako karakteristika samog proizvoda tako i korisničkih navika, a jednostavnost korištenja on-line referentne literature nalaže investiranje u taj oblik nakladništva.
Drugo, slučaj Britannice ni u kom slučaju nije moguće generalizirati i iz njega izvoditi zaključke koji bi se odnosile na sve nakladničke proizvode. Referentna literatura specifičan je nakladnički proizvod, jedan od najzahtjevnijih, a procesi povezani s njim ne mogu se preslikavati na druga nakladnička područja, poput primjerice, književnosti, slikovnica, udžbenika i sl. Iz slučaja Britannica moguće je izvoditi zaključke o budućnosti objavljivanja referentne literature, ali ne i o nakladništvu općenito.

petak, 9. ožujka 2012.

AGILNO NAKLADNIŠTVO


Na ovogodišnjoj O'Reillyjevoj TOC (Tools of Change for Publishing) konferenciji održanoj u New Yorku od 13. do 15. veljače mnogo je prostora pridano predstavljanju modela tzv. agilnog nakladništva. Rasprave i zaključci, uz mnogo popratnog materijala, dostupni su na http://www.toccon.com/toc2012 i http://radar.oreilly.com/publishing/ .
Zastupnici agilnog nakladništva pristupe („agilne metodologije“) preuzimaju iz područja razvoja i objavljivanja softvera. Manifesto for Agile Software Development (http://www.agilemanifesto.org/) prihvaćen u veljači 2001. temelji se na 12 načela, među kojima su, primjerice, zadovoljavanje korisničkih potreba kroz ranu, kontinuiranu i čestu isporuku softverskih rješenja, prihvaćanje korisničkih primjedbi i zahtjeva za izmjenama, izgradnja projekata oko motiviranih pojedinaca, kontinuirana suradnja programera i korisnika programskih rješenja s naglaskom na osobnim susretima, kontinuirano nastojanje na tehničkoj izvrsnosti i kvalitetnim dizajnerskim rješenjima itd.
Agilna metodologija u razvoju softvera koja proizlazi iz navedenih načela opisana je kao niz strategija za vođenje projekata i procesa temeljenih na kratkim kreativnim ciklusima, malim samoorganiziranim radnim timovima, cijepanju kompleksnih zadaća u manje ostvarive ciljeve i, naposljetku, na pretpostavci da prilikom započinjanja projekta nije uvijek moguće znati kako će izgledati završni proizvod.
Kristen McLean, izvršna direktorica tvrtke Bookigee (http://bookigee.com) smatra da se agilne metodologije mogu implementirati i u nakladništvu polazeći od vrlo sličnih načela. Adekvatno agilno okružje primjenjivo u svijetu nakladništva imalo bi šest oslonaca:
– samoorganizirane motivirane timove s fleksibilnim vještinama čiji su članovi iznimno talentirani i usto interdisciplinarno obrazovani pojedinci
– odgovornost i snaženje takvih timova kojima „treba dati što im je potrebno i s punim im povjerenjem prepustiti da rade svoj posao“
– održivi razvoj koji osigurava kontinuirani radni ritam; opseg realno ostvarivog posla u danu ne smije biti premašen, a bolje je i smanjiti očekivanja i odreći se određenih karakteristika proizvoda nego kasniti s isporukom
– komunikacija licem u lice najefikasnija je forma komunikacije, pa svi članovi tima uvijek moraju raditi zajedno na jednom mjestu
– česta isporuka gotovih proizvoda, pri čemu se podrazumijeva „radije tjedna nego mjesečna isporuka“
– jedino mjerilo uspjeha je gotov proizvod, stoga se treba usredotočiti na rezultat, a ne na procese, dokumentaciju, ili primjerice interne samoanalize koje korisnicima ne znače ništa.

Iznimno je važno razlikovanje dviju primjena agilnih metodologija u nakladništvu koje McLean ističe: prvo, primjena pri stjecanju i razvoju sadržaja i drugo, primjena u optimalizaciji organizacije nakladničke proizvodnje.
Agilni razvoj sadržaja temelji se na ideji diseminacije stvorenog sadržaja na različite platforme – od različitih tiskanih platformi do mrežnih stranica, app-ova, itd. Drugim riječima, jednom stvoreni digitalni sadržaj isporučuje se na sve raspoložive platforme.
Agilna organizacija nakladničke proizvodnje pretpostavlja urušavanje uobičajenog nakladničkog lanca koji podrazumijeva put rukopisa od autora preko urednika, recenzenta, lektora, grafičkog urednika itd. do čitatelja. Nakladnički se lanac mijenja spomenutim malim timovima koji se sastoje od četiri do pet talentiranih pojedinaca koji zajedno posjeduju ključni „kolektivni set vještina“ – nužno uredničkih, dizajnerskih, marketinških, računalnih (obavezno je poznavanje XHTML-a), poslovnih i sl. Članovi tima zajedno rade na razvoju rukopisa (sadržaja) od trenutka njegova stjecanja pod nadzorom iskusne osobe čija je temeljna zadaća stvoriti poticajno radno okružje i ukloniti sve prepreke s kojima se timovi tijekom rada susretnu.

Donekle drugačiji model agilnog nakladništva predstavio je Dominique Raccah iz Sourcebooksa (http://www.sourcebooks.com/) – njegova je cjelovita prezentacija s TOC-a dostupna na http://www.toccon.com/toc2012/public/schedule/detail/23005 . U odnosu na Kristen McLean, Raccah naglašava važnost uloge korisnika (čitatelja) u samom procesu razvoja rukopisa, te model agilnog nakladništva (koristi akronim APM – Agile Publishing Model) predstavlja kroz formulu stvaranje + interakcija + suradnja = završena (cjelovita) knjiga.
Budući da ovakav model podrazumijeva „zajednički rad autora i zajednice pri oblikovanju i doradi sadržaja tijekom razvoja knjige iz inicijalne faze i tijekom njezina puta kroz interaktivne digitalne platforme do završnog, objavljenog proizvoda“ on uvelike mijenja uobičajenu predodžbu stvaranja autorskog djela. Raccah smatra da zajednica (community network) treba biti uključena u razvoj proizvoda jer autoru daje povratnu informaciju s obzirom na oblikovanje i formatiranje sadržaja pri čemu sadržaj zajednici postaje prihvatljiviji, zajednica se kroz sadržaj povezuje, a u konačnici može nadopunjavati autorski sadržaj koji prema potrebi postaje modularan i time prikladniji specifičnim potrebama pojedinih korisnika.
Uloge nakladnika u Raccahovu modelu su sljedeće: stvaranje i omogućavanje konverzacije i partnerstva između autora i čitatelja, omogućavanje autoru (a ne nakladniku) da bude lider pri oblikovanu sadržaja i davanje autoru cjelovite potrebne podrške pri stvaranju autorskog djela.

Svi sudionici konferencije suglasni su da agilno nakladništvo nije „gotova stvar“, već ideja koju očekuje još mnogo propitivanja. Tri postavke zaslužuju posebnu pozornost:
– mijenjanje postojeće funkcionalne organizacije nakladničkih tvrtki, koja podrazumijeva uobičajeni slijed radnji (stručno uređivanje, jezično uređivanje, likovno uređivanje, dizajniranje, grafička priprema, objavljivanje, promocija itd.) timovima koji sve rade odjednom
– razvoj rukopisa koji omogućuje istodobno objavljivanje na svim raspoloživim platformama: u raznorodnim tiskanim djelima, na osobnim računalima, na tablet računalima, na mobilnim platformama i na specijaliziranim uređajima za čitanje teksta (e-book readers)
– uključivanje budućih čitatelja u razvoj rukopisa (s pravom intervencije u sadržaj), što uvelike mijenja ne samo uobičajene prakse stvaranja autorskog djela, nego i položaj i predodžbu autora; od svega navedenog, ova se postavka čini najteže izvedivom.
Tek šira praktična primjena „agilnih metodologija“ može pokazati potencijale i nedostatke modela agilnog nakladništva, a posebice njegovu primjenjivost u odnosu na različita nakladnička područja. Jednako tako, bit će vrlo zanimljivo pratiti koliko će se u modelu agilnog nakladništva koristiti tiskane platforme za distribuciju sadržaja, budući da je ono postalo moguće tek u digitalnom okruženju. Prognoziranje budućnosti uvijek je proročka domena, pa se za sada možemo ograničiti tek na praćenje i vrednovanje ostvarenih „agilnih projekata“.