Google+ Followers

utorak, 9. travnja 2013.

JE LI USITNJAVANJE NAKLADNIČKOG SADRŽAJA POSLOVNI MODEL BUDUĆNOSTI?


Recept je sljedeći: uzmite knjiga koliko vam je volja, razrežite ih na kriške, kriške po volji promiješajte, zapecite ih i imate novu knjigu.
Drugim riječima, doslovno prevedeno (https://slicebooks.com/): rasijecite (slice) – stvorite mikro-sadržaj poput poglavlja, sekcija ili stranica spreman za objavljivanje; promiješajte (remix) – miješajte i spojite kriške (slices) da biste stvorili kustomiziranu e-knjigu; objavite (publish) – prodajte ili kupite sa Slicebooks trgovine. Radi se o poslovnom modelu tvrtke Slicebooks, koji je na mrežnim stranicama i u intervjuu (Daniel Kalder, Slicebooks Aims to Take Re-mixable Ebooks Mainstream, http://publishingperspectives.com/2013/04/slicebooks-aims-to-take-re-mixable-ebooks-mainstream/) predstavila njezina direktorica Jill Tomich. Koncepcija prodaje e-knjiga u dijelovima (koriste se izrazi slicing i chunking – rezanje i komadanje) nije novina. Nedavno je, primjerice, predstavljen model „plati koliko pročitaš“ (http://publishingperspectives.com/2013/02/will-pay-as-you-read-allow-publishers-to-charge-more-for-ebooks/), u kojemu čitatelj ne plaća cijelu knjigu unaprijed, nego naručuje dijelove (poglavlja), plaćajući svaki dio posebno. No tvrtka Slicebooks je drugačija, jer namjerava raskomadati sve što se da. Riječima Jill Tomich: „Postoje milijuni knjiga koje zaslužuju da ih se raskomada, a naša misija jest raskomadati svaku od njih i izgraditi repozitorij dijelova u kojemu korisnici mogu brzo pronaći točno onu krišku koja im je potrebna, kada im je potrebna i usto stvoriti novu kolekciju bilo kojeg željenog sadržaja.“
Tako predstavljen poslovni model, što doslovnije prepjevan s engleskog na hrvatski, zvuči budalasto, a ima i prizvuk kulturocida. No što kada bi se predstavio drugačije, recimo: Slicebooks razvija tehnologije koje omogućuju jednostavnu izradu separata monografskih publikacija i povezivanje nastalih segmenata u nove tematski srodne cjeline? Ili: Slicebooks-ovom tehnologijom poglavlja monografskih publikacija mogu se pretraživati kao radovi u časopisima pohranjenim u bazama?
Postoje, uistinu, brojne monografske publikacije koje bi u određenim situacijama bile funkcionalnije kao dijelovi nego kao cjeline. Nedavno sam tražio literaturu o plagijatima u 18. stoljeću i našao krasne tekstove – bila su to poglavlja u monografijama ili radovi u zbornicima. Izračunao sam da bih trebao izdvojiti oko 300 eura za sve što me zanima i odustao od kupnje, a možda bih bio naručio dijelove konkretna poglavlja i radove – za pristojnu cijenu. Upravo to Slicebooks obećava: „Zahtjev za rezanjem i miješanjem (slicing and remixing) je razumljivo najsnažniji u obrazovanju, osposobljavanju, putovanjima, poslu, zdravstvu“, ili uopćavajući, u svim onim područjima u kojima su tekstovi informacijski, a ne estetski diskursi.
Prezentacija tvrtke zvuči grubo, jer je Jill Tomich niti ne predstavlja ljudima vičnim nakladničkoj terminologiji. Zašto? Vjerojatno stoga što je Slicebooks još jedna tvrtka koja se niti ne želi baviti nakladništvom, nego kapitalizirati sveopću opsjednutost multipliciranjem mogućnosti iskorištavanja nakladničkih sadržaja. Slicebooks ne stvara sadržaj, nego tek nudi još jednu u nizu novih usluga nakladnicima. Drugim riječima, oni su samo još jedan posrednik – inovativan ili ne, nije predmet rasprave – koji želi živjeti od nakladničkih sadržaja i računaju s time da će uspjeti jer sami nakladnici oduvijek distribuciju svojih sadržaja (barem na normalno uređenim tržištima) prepuštaju drugim tvrtkama. Terminologija je stoga profesionalno nezgrapna, jer se obraća „korisniku“, jer su crvene niti priče o Slicebooks-u svedive na „consumers’ need for quick, right-now content with multiple options“.
„Slučaj Slicebook“ stoga ponavlja štošta o čemu je već bilo riječi na ovom blogu. Prvo, tehnologija se predstavlja kao inovativna, bez presedana, iako nakladnici objavljuju separate publikacija valjda još od 19. stoljeća; terminologija je usto nezgrapna i iako se odnosi na nakladničke proizvode ne odražava uobičajeni diskurs te industrije – gotovo da se namjerno izbjegava sve što bi moglo asocirati da ipak postoji nekakva prošlost, nekakvi uzori ili barem inspiracije novom projektu.
Drugo, beskrajno je mnogo pretpostavki o potrebama i željama nakladnika i „korisnika“ i na neki je način dirljiva samouvjerenost kojom tvrtke poput Slicebooks-a žele stvoriti nove potrebe, tvrdeći pritom da nude „win-win“ situaciju i za nakladnike i za „korisnike“.
Treće, što vrijeme više odmiče, to je više ne-nakladništva u nakladništvu. I iako se Slicebooks može prezentirati kao „win-win“ opcija, on realno bez nakladnika ne može ništa. Ako šest različitih nakladnika ne rascjepka svoje knjige (ili, ako ne ponudi poglavlja kao separate), ja i dalje neću moći do krasnih tekstova o osamnaestostoljetnim plagijatima. Drugim riječima, postoji problem koji Slicebooks prešućuje: kao i bilo koja druga slična tvrtka, oni mogu uspjeti samo ako steknu povjerenje golemog broja nakladnika i ako im nakladnici prepuste sadržaj. Slicebooks bi imao smisla kada bi uistinu ponudio sva – ili barem većinu – poglavlja u monografijama ili sve radove u zbornicima o nekoj temi. A u takve univerzalne knjižnice ipak nije smisleno vjerovati.
Četvrto, usprkos svemu navedenom, svaki novi suvisli poslovni model zaslužuje pozornost. Dijelom stoga da se testiraju sve pretpostavke o potrebama i željama nakladnika i „korisnika“, dijelom stoga što su nakladništvo i njemu pridružene usluge kreativne industrije u stalnoj potrazi za novim, a najvećim dijelom stoga što se svaku inovativnu investiciju kojoj je cilj povećati protočnost i vidljivost znanja i informacija mora uvažavati.

petak, 29. ožujka 2013.

O BUDUĆNOSTI HRVATSKIH ZNANSTVENIH MONOGRAFIJA


U svjetlu novog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, hrvatske znanstvene monografije nemaju budućnost. Korektno navodeći i citirajući izvornike, u svjetlu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je Nacionalno vijeće za znanost „RH“ na „svojoj“ 79. sjednici, održanoj 5. „ožujka“ 2013. godine, „donijelo“, mijenjajući i dopunjujući Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je isto to Vijeće „RH“ „donijelo“ na „svojoj“ 78. sjednici, održanoj 19. „2.“ 2013., mjerilo izvrsnosti hrvatskih humanističkih i društvenjačkih znanstvenih monografija jesu, primjerice, sljedeći nakladnici: Gedisa, Siglo XXI, Pirámide, Salerno Editrice, United Nations University, Zed Books… Ni u primisli ne želeći obezvrijediti kvalitetu i doprinos navedenih nakladnika u nacionalnim kontekstima, ne dvojeći usto ni da je ugled golemog broja navedenih nakladnika izniman u globalnim razmjerima, svatko može pogledati popise „međunarodno priznatih izdavača znanstvenih knjiga … prema najrecentnijem WASS-SENSE popisu izdavača knjiga (http://www.sense.nl/qualityassessment)“ i zaključiti koliko su njihova izdanja unaprijedila našu znanost. I koliko je tim nakladnicima, koji moraju poslovati na komercijalnim osnovama, zanimljivo objaviti, primjerice, kritičko izdanje izvora za hrvatsku povijest. Neka svatko zaključi kako će „prvih četrdeset španjolskih izdavača na najrecentnijem popisu Scholarly Publication Indeks“ (http://epuc.cchs.csic.es/SPI/listado_completo.php) pridonijeti budućnosti hrvatskih znanstvenih monografija i hrvatskoj znanosti općenito.
Jer od 5. ožujka 2013. hrvatski je znanstvenik motiviran objaviti kod Siglo XXI-a, jednom knjigom objavljenom ondje ima dovoljno A1 radova da bi postao izvanredni profesor. Glupi i nekompetentni nacionalni nakladnici nisu dostojni da bi se njihova izdanja vrednovala u najelitnijoj kategoriji znanstvenih radova. Nije ostavljena niti mogućnost da područna vijeća ipak procjene nekog od tih nakladnika dostojnim, jer popis mogu proširiti s „međunarodnim izdavačima na polju“ – društvenjaci s njih pet, a humanisti s deset. Pomisliti bi se dalo, budući da je korišten pojam „međunarodni“, a ne „inozemni“, da možda Školska knjiga, Mozaik knjiga ili Leykam international imaju neku šansu, no to je naravno tek primisao. U stvari, pada mi na pamet poslati dopis Siglo XXI-u, i predložiti im da prošire djelatnost na Hrvatsku. Priljev rukopisa definitivno bi im bio osiguran. I u ovom domaćem ozračju spletki i bezobrazluka dalo bi se čak ići toliko daleko i pomisliti da je to možda netko i pomislio.
Posve je suvišno polemizirati s pojedinim odredbama Pravilnika, jer temeljni je problem način razmišljanja iz kojeg on proizlazi. Bezvrijedna su mu domaća sveučilišta, fakulteti i instituti – jer oni imaju svoju izdavačku djelatnost, bezvrijedni su i privatni nakladnici. Riječju, ne valja ništa naše. Zastrašujući je sluganski mentalitet (i u razmišljanju o njemu proći će još jedan hrvatski Veliki petak) koji ponižava svoje veličajući tuđe. Zastrašujuće je da se u službenom dokumentu tijela stvorenog da skrbi o nacionalnoj znanosti domaći potencijali stavljaju u službu inozemnih nakladnika. Apsurdno je da se u isto vrijeme u jednom ministarstvu izrađuje strategija razvoja nacionalnog nakladništva, a jedno tijelo donosi dokument kojim obezvrjeđuje to isto nakladništvo.
Tko se usuđuje kategorizirati nakladnike na bilo koji način, ako su pluralitet nakladnika i nakladničkih proizvoda od vitalne važnosti za razvoj i opći boljitak demokratskih društava? Ako su oni najmanji dragocjeni koliko i najveći? I ako je netko već bio dovoljno bahat da kategorizira nakladnike, što reći za onog tko kategorizaciju izrađenu za tko zna koju svrhu pretvara u kriteriji izvrsnosti nacionalne znanosti? Bacajući na poslanje nakladnika sjenu već bačene sjene.
Nakladništvo je, otkada postoji, bilo infrastruktura znanosti, omogućavalo je znanstvenu komunikaciju, širilo rezultate znanstvenog rada, razvijalo nacionalnu terminologiju – svaka je objavljena nacionalna znanstvena monografija dio znanstvenog naslijeđa cijele nacije. Kakav obraz čovjek mora imati da sve to zanemari?

ponedjeljak, 4. ožujka 2013.

VELJAČKI FRAGMENTI


1. Angry Birds postaju nakladnici…
Angry Birds su se odlučili uozbiljiti i baviti se nakladništvom. Prije dvije godine tiskana je kuharica Bad Piggies Egg Recipes, prošle je godine u suizdavaštvu s National Geographicom objavljena edukativna knjižica o svemiru A furious flight into the final frontier, a ove je uz licenciranje ptičica (Penguin objavljuje 7 knjiga o njima) tvrtka Rovio osnovala vlastiti nakladnički odjel. Zašto? Jer je „važno da djeca čitaju … ne zanima me gdje čitaju niti kako su se zainteresirali za čitanje – važno je da se zainteresiraju“. Ne treba zaboraviti da su Angry Birds ipak – Finci. Više na

2. … a Frank Lampard postaje pisac
Veznjak Chelsea zaključio je da su priče koje vlastitoj djeci priča prije spavanja iznimno vrijedne te ih je odlučio objaviti. Slijedi serija od pet dječjih knjiga, nazvana Frankie's Magic Football, o dječaku, njegovu psu i njegovim prijateljima koji baš vole nogomet. Nakladnik, s kojim je ugovor već potpisan je Little Brown. Više na

3. Najnoviji bestseler na najmnogoljudnijem tržištu je – Finneganovo bdijenje
I urednik je iznenađen, književnici priznaju da bi teško sami sebe natjerali da ponovno čitaju Bdijenje, sveučilišni profesori zaključuju da je „Joyce morao biti mentalno bolestan kad je stvorio takav roman“, no Finneganovo bdijenje trenutno jest kineski bestseler. Više na

4. Antikvarne e-knjige
Amazon je registrirao patent za prodaju antikvarnih e-knjiga, tj. datoteka koje je netko posjedovao, doslovce, „pre-owned digital files“. Naravno, ne prodaju se datoteke, već pristup istima. U praksi, pročitate knjigu na Kindlu, potom je stavite na prodaju, a kada je netko, po nešto povoljnijoj cijeni kupi, briše vam se s uređajima i gubite joj pristup. Više na

5. I 2013. je počela paljenjem baštine…
U posljednjem tjednu siječnja zapaljena je knjižnica u Timbuktuu. U tom su gradu, na rubu Sahare, čuvani rukopisi od kojih neki datiraju u 13. stoljeće. Većina ih je na arapskom i afričkim jezicima, pričaju posve drugačiju priču o „crnoj Africi“, za koju se popularno misli da ima tek oralnu povijest. Točna se sudbina tog neprocjenjivog svjetskog naslijeđa još uvijek ne zna. Više na

6. … i cenzurom u našem vlastitom dvorištu
Cenzura je uvijek cenzura, kako god se manifestirala. Nema teksta bez čitatelja, samo mu oni daju smisao, a osobe željne cenzure nasrtljivi su čitatelji. Autorska kreativnost, snaga i hrabrost stvaranja, ne zaslužuju jadnu ravnodušnost institucija kakvoj je ovih dana izložena Silvija Šesto.

petak, 1. ožujka 2013.

HRVATSKE E-KNJIGE


Vrijedi li za hrvatsko tržište e-knjiga iskaz „što je manji jezik, to nakladnici gorljivije koče“? Prema malom istraživanju provedenom početkom veljače, u nas se nudi oko 1200 e-knjiga, otprilike polovica na komercijalnim platformama, a polovica u slobodnom pristupu. Slobodni pristup koristi PDF ili HTML format, a komercijalne platforme ePub ili PDF s DRM zaštitom i prosječnom cijenom od 40 kuna. Dvadesetak nakladnika sudjeluje s više od 20 knjiga i općenito se stječe dojam da je hrvatsko e-knjižarstvo razvijeno uz neznatno sudjelovanje nakladnika, sa šačicom ozbiljnijih igrača. Ako neprilikama treba liječiti uzroke, postavlja se pitanje jesu li oni izrasli iz konteksta okarakteriziranog malim tržištem, ovisnošću o potporama i monopolističkim knjižarstvom?
Rezultati istraživanja dostupni su na blogu
http://projectebooks.wordpress.com/2013/02/28/an-overview-of-e-book-market-in-croatia/

utorak, 5. veljače 2013.

UREDNIK (P)OSTAJE (ZASTUPNIK) UREDNIK


To jest, urednik postaje zastupnik da bi ostao urednik ili urednik ostaje urednik ma kako ga zvali.
Urednici su imali razloga biti ponosni na svoj rad – ta bio je to najbolji posao u nakladništvu. Kružila je uzrečica da dobra knjiga ima ili dobrog autora ili dobrog urednika. Urednik je znao razdvojiti dobro od lošeg, prepoznati, unaprijediti rukopis, stvoriti autora. Međutim, najbolji posao u nakladništvu pretvorio se u svoju suprotnost – barem tako tvrdi tekst „The strange case of the drowning editor“ (http://www.futurebook.net/content/strange-case-drowning-editor). Prvo, urednik je razvlašten prava na vlastiti ukus – ono po čemu je bio prepoznatljiv – jer rukopise više ne prihvaća on, nego odbor koji polazi od marketinga, prodaje i javnosti. I dok drugi rade njegov posao, urednik radi svačiji posao – bavi se promocijom, prodajom, gostuje, piše prikaze... On u stvari nema pojma o promociji i prodaji i pametno mu je raditi što mu se kaže, no promotivni i prodajni odjeli naravno znaju koji je rukopis valjan pa mu je i opet pametnije poslušati one koji znaju i ne eksperimentirati s rukopisima za koje samo on misli da nešto vrijede. Pa opet, kako god bilo, svaka knjiga ima urednika, koji je bez dvojbe odgovoran za sve one bespotrebne eksperimente koje se jednostavno ne mogu prodati. Uspješnice su, naravno, čeda tvrtke, svih brižnih odjela koji skrbe o njima, pa i urednika koji je istini za volju samo poslušao dobar savjet... Dobro, možda su ovo samo prenapuhane teze nekog razočaranog blogera. Evo što kaže znanstvenik (John B. Thompson, Merchants of Culture, 2010): smatra se da su urednici u velikim korporacijama izgubili utjecaj koji su nekada imali i da je odluka o novim naslovima u rukama direktora prodaje i marketinga; u prvoj tvrdnji i ima neke istine, no druga ne proizlazi iz nje; jednostavno, nekadašnji je klasični linearni model u kojem urednici biraju i uređuju, a prodavači prodaju, zamijenio novi model dijaloga i konzultacija (uz uvijek prisutan dojam napretka: novo je bolje od nekadašnjeg). Dakle, urednik ipak i definitivno više nema diskrecijsko pravo izbora rukopisa, a ako je tako, onda je njegova uloga i svrhovitost postala vrlo upitna. Optimizacija i racionalizacija u nakladničkim kućama, posebice onima koje su od 1960-ih nadalje postajale dijelovima multimedijskih konglomerata, nije, istini za volju, dokazala bespotrebnost urednika, ali je pokazala da ih je jednostavno previše. Mnoštvo iskusnih profesionalaca našlo se bez posla, konsolidirane su ih se tvrtke, usprkos njihovu znanju, mogle riješiti.
No, nakladnici se nikako nisu mogli riješiti stalnih ponuda autorskih rukopisa i njihovih pisaca, i umjesto da se i taj segment optimizira, racionalizira i konsolidira, tih je pisaca jednostavno previše da bi se nakladnici bavili sa svakim pojedinim od njih. Tako su nekadašnji urednici mogli postati zastupnici i nastaviti raditi stari posao. Rebecca Carter, ugledna britanska urednica koja je nakon 15-ak godina u Random House-u postala zastupnica, svoj je potez objasnila ovako: „Moja je motivacija proizašla iz želje da radim s piscima na uređivanju teksta. Želim biti uključena u razmjenu ideja i rad na tekstu.“ (Olivia Snaije, Why a Book Editor Becomes a Literary Agent, http://publishingperspectives.com/2012/01/why-a-book-editor-becomes-a-literary-agent/). Urednik postaje zastupnik da bi uređivao tekst!? Možda opet tek prenapuhani blog. Eto znanstvenika: sve je više rukopisa i nakladnici se, sa smanjenim brojem urednika, pouzdaju u procjenu zastupnika; jedan urednik u New Yorku kaže da tek 3 – 5% rukopisa koje objavljuje stižu mimo zastupnika; nakladnici trebaju agente, jer oni pojednostavljuju postupak; zastupnik je zid između urednika i autora, jer, urednici „ovih dana nemaju vremena i ne žele da ih netko noću naziva, ne žele da ih naziva izjutra i ne žele slušati o uzrocima i posljedicama nečijeg razvoda.“ Drugim riječima, nakladnici su svjesni da zastupnici s autorima rade onako kako su nekada radili urednici – inicijalni proces vrednovanja rukopisa i sukcesivni razvoj rukopisa danas su, na velikim tržištima, prepušteni zastupnicima.
Urednik je tako, i formalno i sadržajno, postao zastupnik – ne prejudicira se naravno da su svi urednici postali zastupnici ili da su svi zastupnici bivši urednici, no trend je uočljiv. Zastupnici, stoga, igraju golemu ulogu u formiranju nakladničkog plana velikih tvrtki. Postoje, naravno, i knjige koje autori ne mogu prodati nakladniku. Što s njima? Hoće li zastupnik razočarati klijenta? Nipošto. Današnja tehnologija omogućuje autoru da knjigu objavi samostalno, a zastupnik tako i tako odrađuje urednički dio posla. Zastupničke agencije sve češće osnivaju posebne odjele koji se uglavnom bave izdavaštvom e-knjiga ili POD-a za autore koji nemaju tradicionalnog nakladnika. Agencije sklapaju ugovore s Amazonom, Kobom, Barnes&Nobleom, Appleom i sl., odrađuju proces pripreme, izrađuju metapodatke, na navedenim platformama plasiraju e-knjige i uzimaju postotak od 15 do 50% – što je mnogo mudrije nego razočarati klijenta (Rachel Deahl, „The Agent as (Sort of) Publisher“, PW, 9. 7. 2012).
Ako je moguće i tako poslovati, upitnost uloge i svrhovitosti urednika dobiva posve novu dimenziju i pretvara se u pitanje o upitnosti uloge i svrhovitosti nakladnika. Jer bez urednika se, ma kako se zvao, očigledno ne može, a izgleda da se bez nakladnika danas može.


ponedjeljak, 21. siječnja 2013.

SIJEČANJSKI FRAGMENTI


1. E-singlice New York Times-a
New York Times objavljuje kratke e-knjige (e-singles) po cijeni od 1,99 USD. Naslovi su, primjerice, Uspon Applea, Artičoke – recepti iz New York Times-a, Revolucije novog doba... Riječ je o načinu gospodarenja sadržajem ili o novom ruhu za stari sadržaj ili o umijeću stvaranja svježeg novca od starih tekstova. Times od starih reportaža kompilira kratke eseje za „čitanje odjednom“ i primjereno pokazuje vrijednost arhiva novinske kuće. Što bi se sve dalo složiti iz Vjesnikove arhive? Više na http://www.nytstore.com/ebooks.

2. Amazon uklanja prikaze knjiga
U skladu s poslovnom politikom kuće prikazi knjiga nestaju, a njihovi pisci dobivaju odgovor koji uključuje i sljedeće: „Ne dopuštamo prikaze onih osoba ili tvrtki koje imaju financijski interes u proizvodu ili u konkurentnom proizvodu, što uključuje autore, umjetnike, nakladnike, proizvođače ili ostale trgovce koji prodaju proizvod.“ Moglo bi se protumačiti da niti jedan autor ili urednik, jer svaki od njih ima interes u nekom proizvodu, više neće moći objaviti prikaz na Amazonovoj stranici. Uostalom, to su ljudi, koji u skladu sa sve snažnijom tehno-trgovačkom logikom svijeta nakladništva, o knjigama vjerojatno i nemaju što za reći.

3. Neuspjeh e-čitača
Nekoliko je istraživanja (v. npr. http://publishingperspectives.com/2012/11/survey-reveals-a-third-of-e-readers-only-used-once/) pokazalo da e-čitači nisu uređaji koje čitatelji žele. Razvijeni su za ljude koji žele čitati „u miru“, moglo bi se čak reći za zahtjevnije čitatelje, no proizvođači su previdjeli upravo zahtjevnost čitatelja, koji se prepire s tekstom koji čita, želi ga dijeliti, dati, označiti... Proizvođači su e-čitače napravili za prodavače, koji su DRM-om zaključali ne samo sadržaj, nego i čitatelja u čitač. E-čitači su restriktivna i apsurdna tehnologija (barem se osjećam apsurdno dok doslovce prepisujem s Kindlea), a ne nude mnogo više od najjeftinijeg tableta.

4. Odnos autora i nakladnika
Odnosi se mijenjaju, nakladnici su u procijepu između održavanja kvalitete i brze zarade, autori obavljaju mnogo više fizičkog posla tijekom pripreme rukopisa za objavljivanje nego prije 20-ak godina, urednici odlaze iz nakladničkih tvrtki da bi postali književni agenti, trend samizdata, koji katkad postaju broj 1 na ljestvicama bestselera, raste, nudi se bezbroj autorskih platformi kojima je moguće zaobići „tradicionalnog“ nakladnika... Započeo je i dijalog o promjenama i novim ulogama:
http://litflow.de/2012/09/the-future-of-the-author-publisher-relationship/
Author and publisher relations – how publishers stay competitive in digital publishing. White paper survey, www.schilling.dk

5. Cenzura
Mnogo se govori o tržišnoj cenzuri knjige, a one svjetonazorske i političke svako malo se promole u svoj svojoj strahoti. Prošle su godine, tijekom japansko-kineskih prijepora oko otočja Senaku, knjige japanskih autora uklonjene iz kineskih knjižara. Pekinški gradski ured za tisak i nakladništvo istodobno je urednicima izdao jasnu direktivu: vrijeme je da se stajališta ujedine i da se prigrli jedinstveni politički smjer, u kojem nema mjesta za japanske autore (http://publishingperspectives.com/2012/09/murakami-japanese-authors-pulled-from-chinese-bookstores/). Koje su knjige bile paljene, zabranjivane i cenzurirane od 1930. godine naovamo prikazuje simpatična info-grafika na http://www.openroadmedia.com/bannedbooks/.

utorak, 18. prosinca 2012.

SADRŽAJ JE KRALJ ILI BUDUĆNOST REFERENTNE LITERATURE II: SLUČAJ WORLD BOOK


Sadržaj je kralj: rečenica koju nakladnici desetljećima ponavljaju izvire uvijek iznova. Bill Gates objavio je 1996. godine tekst istog naslova (http://www.craigbailey.net/content-is-king-by-bill-gates/), Wikipedia pod natuknicom web content ima odjeljak Content is king, britanska tvrtka koja se bavi video produkcijom zove se – Content is king (http://www.contentisking.co.uk/) ... Za neke tautološka, konstatacija je postala svojevrsni pokret, koji ima svoje pobornike, protivnike i skeptike. Google na upit „content is king“ odgovara varijacijama: sadržaj jest kralj; je li sadržaj kralj; pet razloga zašto je sadržaj i dalje kralj; sadržaj NIJE kralj; tko je rekao da je sadržaj kralj?; je li vaš sadržaj kralj?; imam tajnu – sadržaj nije kralj; je li sadržaj kralj u mobilnom dobu? i, posve u skladu s tiranijom novog u modernim društvima, nova pravila: svježi je sadržaj kralj.
Postalo je vrlo pomodno pisati o kraljevstvu sadržaja, no pojam sadržaj više nije pojam onog opsega, dosega i – sadržaja, kakav je bio u vremenima „tradicionalnog“ nakladništva, kada se očekivalo da nakladnik bude jamac kvalitete otisnutog sadržaja. Pojam sadržaj u modernim raspravama ne podrazumijeva stilske bravure, ispeglane rečenice, uzbudljive zaplete, razrađene likove, vrhunske reprodukcije – sve ono što je nakladniku jamčilo povjerenje čitatelja koje donosi ugled, ali i dobit. Sadržaj u suvremenim raspravama jest kapital, ali ne toliko simbolički ili intelektualni, koliko financijski. Drugim riječima, sadržaj je kralj jer se može uvijek i iznova prodati, katkad mu je dovoljno tek promijeniti ruho. Rečenicom „Očekujem da je u sadržaju mnogo pravog novca...“ počinje i spomenuti Gatesov tekst.
Sadržaj je po važnosti koja mu se pridaje postao car, samo što taj car ne može biti gol. Njegovo je ruho glas pripovjedača, stijena, glina, stranica papirusa, pergamene ili papira, zaslon računala, tableta ili mobilnog telefona... Mogućnosti isporuke istog sadržaja se granaju, njegov se garderobni ormar brzo popunjava, a spoznaja da se isti sadržaj danas može prodati mnogo više puta nego prije digitalne revolucije mora biti golemi poticaj za svakog vlasnika sadržaja, pa tako i za nakladnike enciklopedija. Nedavni slučaj Encyclopaedie Britannice (14. ožujka 2012. službeno je objavljeno da više neće izlaziti u tiskanom obliku) bio je medijski iznimno popraćen, no slučaj drugog nakladnika enciklopedija, tvrtke World Book Inc., zanimao je samo specijalizirane časopise, pa je tako „Publishers Weekly“ u broju od 23. srpnja 2012. objavio je tekst Claire Kirch „The Changing World of World Book“. Tvrtka je izbjegla povećalu javnosti jer nije odustala od tiskanog izdanja enciklopedije. Zadržala je sve postojeće poslove i usto odlučila utemeljiti novu nakladničku tvrtku, Bright Connections Media, koja će se baviti nakladništvom dječjih knjiga.
Sjedište tvrtke World Book Inc. je u Chicagu, a godine 1917. objavljena je prva World Book Encyclopedia. Tvrtka je zapošljavala više od 40 000 prodajnih predstavnika koji su enciklopediju prodavali od vrata do vrata diljem SAD-a. Danas su proizvodi tvrtke uglavnom digitalni – uz mrežnu enciklopediju razvili su 15 referentnih baza, 5 baza povezanih s nastavnim kurikulumom i sl. Predsjednik tvrtke Donald Keller krajnje je pragmatičan: sadržaj ćemo našim korisnicima dostavljati u formi u kojoj oni to žele. Zato ostaje i tiskana enciklopedija, jer je 2011. prodano oko 10 000 kompleta po cijeni od otprilike 1000 američkih dolara, a 10 milijuna dolara zacijelo nije za baciti. World Book Inc. dakle sjajno gospodari sadržajem, koji korisnicima dostavlja u formi u kojoj oni to žele. Tvrtka koja gotovo jedno stoljeće prikuplja, stvara, razvija, uređuje i dostavlja sadržaje svoga cara može obući u ruho koje poželi, jer svako će mu dobro stajati. Novo ruho tka nova tvrtka-kći, Bright Connections Media. Usmjerena je djeci i neformalnom obrazovanju, objavljivat će vizualno dramatične knjige solidnog sadržaja o vitezovima, zamcima, životinjama. Neće međutim imati posebne urednike ili zaposlenike jer će sadržaj preuzimati iz postojećih baza World Book-a. Uz vizualnu dramatizaciju, preuzeti će sadržaj zaživjeti u veselom dječjem odijelcu i svome vlasniku ponovno osigurati prihod – pametnom gospodaru sadržaj uistinu jest car.