Google+ Followers

petak, 29. ožujka 2013.

O BUDUĆNOSTI HRVATSKIH ZNANSTVENIH MONOGRAFIJA


U svjetlu novog Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, hrvatske znanstvene monografije nemaju budućnost. Korektno navodeći i citirajući izvornike, u svjetlu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je Nacionalno vijeće za znanost „RH“ na „svojoj“ 79. sjednici, održanoj 5. „ožujka“ 2013. godine, „donijelo“, mijenjajući i dopunjujući Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje je isto to Vijeće „RH“ „donijelo“ na „svojoj“ 78. sjednici, održanoj 19. „2.“ 2013., mjerilo izvrsnosti hrvatskih humanističkih i društvenjačkih znanstvenih monografija jesu, primjerice, sljedeći nakladnici: Gedisa, Siglo XXI, Pirámide, Salerno Editrice, United Nations University, Zed Books… Ni u primisli ne želeći obezvrijediti kvalitetu i doprinos navedenih nakladnika u nacionalnim kontekstima, ne dvojeći usto ni da je ugled golemog broja navedenih nakladnika izniman u globalnim razmjerima, svatko može pogledati popise „međunarodno priznatih izdavača znanstvenih knjiga … prema najrecentnijem WASS-SENSE popisu izdavača knjiga (http://www.sense.nl/qualityassessment)“ i zaključiti koliko su njihova izdanja unaprijedila našu znanost. I koliko je tim nakladnicima, koji moraju poslovati na komercijalnim osnovama, zanimljivo objaviti, primjerice, kritičko izdanje izvora za hrvatsku povijest. Neka svatko zaključi kako će „prvih četrdeset španjolskih izdavača na najrecentnijem popisu Scholarly Publication Indeks“ (http://epuc.cchs.csic.es/SPI/listado_completo.php) pridonijeti budućnosti hrvatskih znanstvenih monografija i hrvatskoj znanosti općenito.
Jer od 5. ožujka 2013. hrvatski je znanstvenik motiviran objaviti kod Siglo XXI-a, jednom knjigom objavljenom ondje ima dovoljno A1 radova da bi postao izvanredni profesor. Glupi i nekompetentni nacionalni nakladnici nisu dostojni da bi se njihova izdanja vrednovala u najelitnijoj kategoriji znanstvenih radova. Nije ostavljena niti mogućnost da područna vijeća ipak procjene nekog od tih nakladnika dostojnim, jer popis mogu proširiti s „međunarodnim izdavačima na polju“ – društvenjaci s njih pet, a humanisti s deset. Pomisliti bi se dalo, budući da je korišten pojam „međunarodni“, a ne „inozemni“, da možda Školska knjiga, Mozaik knjiga ili Leykam international imaju neku šansu, no to je naravno tek primisao. U stvari, pada mi na pamet poslati dopis Siglo XXI-u, i predložiti im da prošire djelatnost na Hrvatsku. Priljev rukopisa definitivno bi im bio osiguran. I u ovom domaćem ozračju spletki i bezobrazluka dalo bi se čak ići toliko daleko i pomisliti da je to možda netko i pomislio.
Posve je suvišno polemizirati s pojedinim odredbama Pravilnika, jer temeljni je problem način razmišljanja iz kojeg on proizlazi. Bezvrijedna su mu domaća sveučilišta, fakulteti i instituti – jer oni imaju svoju izdavačku djelatnost, bezvrijedni su i privatni nakladnici. Riječju, ne valja ništa naše. Zastrašujući je sluganski mentalitet (i u razmišljanju o njemu proći će još jedan hrvatski Veliki petak) koji ponižava svoje veličajući tuđe. Zastrašujuće je da se u službenom dokumentu tijela stvorenog da skrbi o nacionalnoj znanosti domaći potencijali stavljaju u službu inozemnih nakladnika. Apsurdno je da se u isto vrijeme u jednom ministarstvu izrađuje strategija razvoja nacionalnog nakladništva, a jedno tijelo donosi dokument kojim obezvrjeđuje to isto nakladništvo.
Tko se usuđuje kategorizirati nakladnike na bilo koji način, ako su pluralitet nakladnika i nakladničkih proizvoda od vitalne važnosti za razvoj i opći boljitak demokratskih društava? Ako su oni najmanji dragocjeni koliko i najveći? I ako je netko već bio dovoljno bahat da kategorizira nakladnike, što reći za onog tko kategorizaciju izrađenu za tko zna koju svrhu pretvara u kriteriji izvrsnosti nacionalne znanosti? Bacajući na poslanje nakladnika sjenu već bačene sjene.
Nakladništvo je, otkada postoji, bilo infrastruktura znanosti, omogućavalo je znanstvenu komunikaciju, širilo rezultate znanstvenog rada, razvijalo nacionalnu terminologiju – svaka je objavljena nacionalna znanstvena monografija dio znanstvenog naslijeđa cijele nacije. Kakav obraz čovjek mora imati da sve to zanemari?

Nema komentara:

Objavi komentar