Dva dana, 15. i 16.
veljače, novine donose vijesti i komentare o istraživanju „domaćeg tržišta
knjiga“ koje su dan ranije predstavili naručitelji istraživanja, „Knjižni blok“
i Zajednica nakladnika i knjižara. Istraživanje je provela agencija GfK na
uzorku od 1000 hrvatskih građana starijih od 15 godina u razdoblju od 2. do 16.
prosinca 2011.
Vjerodostojnost
vijesti svodi se na prenošenje konkretnih postotaka: 69% građana u posljednja
tri mjeseca nije kupilo knjigu, 56% ljudi starijih od 15 godina u posljednjih
je godinu dana pročitalo barem jednu knjigu, najviše čitatelja, njih 45%, do
knjige dolazi posudbom u knjižnici itd. Postotke slijede ocjene i komentari – građani
Hrvatske loši su čitatelji, „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“, podaci
su mnogo porazniji od onog što se očekivalo i poziv su na uzbunu uz uobičajenu
konstataciju da su za sve krivi mediji. Takvi komentari ukazuju i na
nerazumijevanje čitateljske aktivnosti i na loše poznavanje podataka o
čitateljskim navikama u drugim državama.
Hrvatskih 56%
čitatelja podudara se s postotkom u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema
posljednjem objavljenom istraživanju o čitateljskim navikama Nacionalne zaklade
za umjetnosti naslovljenom Reading at
Risk (dostupno na http://www.nea.gov/news/news04/ReadingAtRisk.html)
56,6% Amerikanaca je u jednogodišnjem razdoblju pročitalo barem jednu knjigu
(podaci su objavljeni 2004., a odnose se na 2002. godinu). Iz Eurostatovih
izvješća o kulturnim aktivnostima Europljana (dostupno na http://ec.europa.eu/culture/key-documents/statistics_en.htm)
razvidan je prosjek u članicama Europske unije od 71%, s tim da su razlike
goleme: više od 80% Šveđana i Finaca godišnje pročita barem jednu knjigu, a
manje od 50% čitatelja imaju Portugal, Italija i Grčka. Geografske se razlike
prema svemu sudeći izravno odražavaju na čitateljske navike populacije, a
Hrvatska je prema razvijenosti čitateljskih navika i nešto bolja od navedenog
„Sredozemnog kruga“. Stanje u Hrvatskoj prema tome nije niti katastrofalno niti
je poziv za uzbunu, ali nije niti savršeno. Prostora za ozbiljna i sustavna
istraživanja i susljedna promišljanja i poboljšanja nedvojbeno ima.
Duboko
nerazumijevanje čitateljske aktivnosti u komentarima na provedeno istraživanje
razvidno je iz česte sintagme „sve je manje ljudi koji kupuju i čitaju knjige“.
Jednostavnim matematičkim riječima rečeno, skup kupaca knjige i skup čitatelja
knjige nisu ekvivalentni skupovi, ljudi koji istodobno i kupuju i čitaju knjige
samo su presjek skupa kupaca i skupa čitatelja. Ljudi do knjiga koje čitaju
najčešće dolaze posudbom, što je navedeno istraživanje i dokazalo, bilo iz
knjižnica, bilo od prijatelja ili kolega. S druge strane, knjige se ne kupuju
isključivo da bi se čitale. Kupuju se na dar, kao statusni simbol pa čak i
impulsno. Poistovjećivanje kupaca knjige s njihovim čitateljima, koliko god to
nakladnici željeli, nije prihvatljivo i nužno vodi do pogrešnih zaključaka.
Sljedeće, još očitije
nepoznavanje čitateljskih aktivnosti sadrži izjava „knjige im ne trebaju,
odnosno ne zanimaju ih“. Razlozi pojedinca za čitanje su različiti, a
literatura najčešće navodi četiri razloga: individualni razvoj, obrazovnu
korisnost, uživanje i bijeg (čitanjem se koristi kao sredstvom skretanja
pozornosti, odnosno kao sredstvom zaboravljanja osobnih briga). Studentima
knjige koje su im ispitna literatura trebaju i iako ih pokatkad ne zanimaju
moraju ih čitati poradi obrazovne koristi. Mnoge knjige koje nas zanimaju ne
trebaju nam. Želimo uživati u činu čitanja da bi pročitanu knjigu preporučili i
dali prijateljima na daljnje čitanje. Studenti ili profesionalci čitaju jer im
je to obveza, jer trebaju, ljudi u
slobodno vrijeme čitaju jer žele, jer ih zanima.
I naposljetku, ne može se čitanje knjiga, bilo tiskanih ili elektroničkih, jednostavno
uzdići na Čitanje s velikim početnim slovom. Ljudi danas čitaju više nego ikada
prije i izloženi su pisanoj riječi više nego u bilo kojem prijašnjem razdoblju.
Budućnost čitanja nije upitna, upitno može biti samo što će i kako čitatelji
budućnosti čitati.
Naručitelji provedenog
istraživanja dobili su podatke o trgovini i pristupu knjigama, no tim
istraživanjem mnogošto što bi itekako moglo utjecati na donošenje kvalitetnih
poslovnih odluka i planiranje rentabilnih nakladničkih projekata nije
obuhvaćeno. Za suvislu bi analizu bili nužni detaljni podaci dobiveni
istraživanjem na strukturiranom uzorku o postotku čitatelja prema dobnim
skupinama, prema svim razinama obrazovanja, prema obrazovanju roditelja, prema
profesiji, podaci o korelaciji aktivnosti čitanja s različitim kulturnim i
građanskim aktivnostima, potom o utjecaju ostalih medija na aktivnost čitanja tiskane
knjige itd. Ozbiljna metodologija postoji i da se „prepisati“ iz brojnih
inozemnih istraživanja.
Teško se je oteti
dojmu da je i prilikom ovog istraživanja čitatelj postao „slika koju stvara
autor“. I unatoč napisanom, istraživanje nije „dobar putokaz“ nego tek dobra
vijest koju, barem trenutno, samo mediji dobro eksploatiraju – vijest ne bi
bila da građani Hrvatske u prosjeku čitaju koliko i Amerikanci i mnogo više od
Talijana i Grka.
Tako je istraživanje o
tržištu knjiga pretvoreno u „katastrofične rezultate“ koji zaslužuju medijski
prostor. Za nadati se da će vijest znati
iskoristiti i naručitelji istraživanja.
Nema komentara:
Objavi komentar