Google+ Followers

četvrtak, 16. veljače 2012.

ISTRAŽIVANJE TRŽIŠTA KNJIGA ILI KAKO SU PODACI O PRODAJI POSTALI VIJEST O KULTURNOM DEBAKLU


Dva dana, 15. i 16. veljače, novine donose vijesti i komentare o istraživanju „domaćeg tržišta knjiga“ koje su dan ranije predstavili naručitelji istraživanja, „Knjižni blok“ i Zajednica nakladnika i knjižara. Istraživanje je provela agencija GfK na uzorku od 1000 hrvatskih građana starijih od 15 godina u razdoblju od 2. do 16. prosinca 2011.
Vjerodostojnost vijesti svodi se na prenošenje konkretnih postotaka: 69% građana u posljednja tri mjeseca nije kupilo knjigu, 56% ljudi starijih od 15 godina u posljednjih je godinu dana pročitalo barem jednu knjigu, najviše čitatelja, njih 45%, do knjige dolazi posudbom u knjižnici itd. Postotke slijede ocjene i komentari – građani Hrvatske loši su čitatelji, „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“, podaci su mnogo porazniji od onog što se očekivalo i poziv su na uzbunu uz uobičajenu konstataciju da su za sve krivi mediji. Takvi komentari ukazuju i na nerazumijevanje čitateljske aktivnosti i na loše poznavanje podataka o čitateljskim navikama u drugim državama.

Hrvatskih 56% čitatelja podudara se s postotkom u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema posljednjem objavljenom istraživanju o čitateljskim navikama Nacionalne zaklade za umjetnosti naslovljenom Reading at Risk (dostupno na http://www.nea.gov/news/news04/ReadingAtRisk.html) 56,6% Amerikanaca je u jednogodišnjem razdoblju pročitalo barem jednu knjigu (podaci su objavljeni 2004., a odnose se na 2002. godinu). Iz Eurostatovih izvješća o kulturnim aktivnostima Europljana (dostupno na http://ec.europa.eu/culture/key-documents/statistics_en.htm) razvidan je prosjek u članicama Europske unije od 71%, s tim da su razlike goleme: više od 80% Šveđana i Finaca godišnje pročita barem jednu knjigu, a manje od 50% čitatelja imaju Portugal, Italija i Grčka. Geografske se razlike prema svemu sudeći izravno odražavaju na čitateljske navike populacije, a Hrvatska je prema razvijenosti čitateljskih navika i nešto bolja od navedenog „Sredozemnog kruga“. Stanje u Hrvatskoj prema tome nije niti katastrofalno niti je poziv za uzbunu, ali nije niti savršeno. Prostora za ozbiljna i sustavna istraživanja i susljedna promišljanja i poboljšanja nedvojbeno ima.

Duboko nerazumijevanje čitateljske aktivnosti u komentarima na provedeno istraživanje razvidno je iz česte sintagme „sve je manje ljudi koji kupuju i čitaju knjige“. Jednostavnim matematičkim riječima rečeno, skup kupaca knjige i skup čitatelja knjige nisu ekvivalentni skupovi, ljudi koji istodobno i kupuju i čitaju knjige samo su presjek skupa kupaca i skupa čitatelja. Ljudi do knjiga koje čitaju najčešće dolaze posudbom, što je navedeno istraživanje i dokazalo, bilo iz knjižnica, bilo od prijatelja ili kolega. S druge strane, knjige se ne kupuju isključivo da bi se čitale. Kupuju se na dar, kao statusni simbol pa čak i impulsno. Poistovjećivanje kupaca knjige s njihovim čitateljima, koliko god to nakladnici željeli, nije prihvatljivo i nužno vodi do pogrešnih zaključaka.

Sljedeće, još očitije nepoznavanje čitateljskih aktivnosti sadrži izjava „knjige im ne trebaju, odnosno ne zanimaju ih“. Razlozi pojedinca za čitanje su različiti, a literatura najčešće navodi četiri razloga: individualni razvoj, obrazovnu korisnost, uživanje i bijeg (čitanjem se koristi kao sredstvom skretanja pozornosti, odnosno kao sredstvom zaboravljanja osobnih briga). Studentima knjige koje su im ispitna literatura trebaju i iako ih pokatkad ne zanimaju moraju ih čitati poradi obrazovne koristi. Mnoge knjige koje nas zanimaju ne trebaju nam. Želimo uživati u činu čitanja da bi pročitanu knjigu preporučili i dali prijateljima na daljnje čitanje. Studenti ili profesionalci čitaju jer im je to obveza, jer trebaju, ljudi u slobodno vrijeme čitaju jer žele, jer ih zanima. I naposljetku, ne može se čitanje knjiga, bilo tiskanih ili elektroničkih, jednostavno uzdići na Čitanje s velikim početnim slovom. Ljudi danas čitaju više nego ikada prije i izloženi su pisanoj riječi više nego u bilo kojem prijašnjem razdoblju. Budućnost čitanja nije upitna, upitno može biti samo što će i kako čitatelji budućnosti čitati.

Naručitelji provedenog istraživanja dobili su podatke o trgovini i pristupu knjigama, no tim istraživanjem mnogošto što bi itekako moglo utjecati na donošenje kvalitetnih poslovnih odluka i planiranje rentabilnih nakladničkih projekata nije obuhvaćeno. Za suvislu bi analizu bili nužni detaljni podaci dobiveni istraživanjem na strukturiranom uzorku o postotku čitatelja prema dobnim skupinama, prema svim razinama obrazovanja, prema obrazovanju roditelja, prema profesiji, podaci o korelaciji aktivnosti čitanja s različitim kulturnim i građanskim aktivnostima, potom o utjecaju ostalih medija na aktivnost čitanja tiskane knjige itd. Ozbiljna metodologija postoji i da se „prepisati“ iz brojnih inozemnih istraživanja.

Teško se je oteti dojmu da je i prilikom ovog istraživanja čitatelj postao „slika koju stvara autor“. I unatoč napisanom, istraživanje nije „dobar putokaz“ nego tek dobra vijest koju, barem trenutno, samo mediji dobro eksploatiraju – vijest ne bi bila da građani Hrvatske u prosjeku čitaju koliko i Amerikanci i mnogo više od Talijana i Grka.
Tako je istraživanje o tržištu knjiga pretvoreno u „katastrofične rezultate“ koji zaslužuju medijski prostor. Za nadati se da će vijest znati iskoristiti i naručitelji istraživanja.

Nema komentara:

Objavi komentar