Tekst
Alexandre Alter, „Your E-Book Is Reading You“, objavljen u „The Wall Street
Journalu“ napisan je profesionalno korektno. Sažimlje bit i upućuje na
različita viđenja teme. Počinje s mogućnostima koje moderna tehnologija daje
nakladnicima i autorima. Otprilike ovako: nekada davno (davno, davno)
nakladnici i autori nikako nisu mogli saznati što čitatelj, kada negdje sjedne
s knjigom, zapravo radi. Koliko stranica pročita, je li ih uopće pročita,
pročita li možda tijekom jednog sjedenja cijelu knjigu? Bilježi li
štogod, preskoči li katkad?
Ignorantske
okove prošlosti s nakladnika i autora strgnule su e-knjige (e-books), koje omogućuju „virenje iza
prodaje“: „Stoljećima je čitanje bilo osamljeničko i privatno, intimna razmjena
između čitatelja i riječi na stranici. Ali uzlet digitalnih knjiga (digital books) prouzročio je temeljite
promjene u načinu čitanja, pretvarajući tu aktivnost u nešto mjerljivo i
kvazi-javno“. Alter piše o iznimnoj temi, novinarski posao odrađuje
besprijekorno, ali o povijesti čitanja ne zna ništa, što je rezultiralo
šlampavim i netočnim uvodom u vrlo dobru priču. Čitanje je naime postalo
osamljeničko i privatno tek krajem 18. stoljeća, povijest taj oblik čitanja naziva
sentimentalnim čitanjem i vezuje ga uz romane i slične žanrove. No, povijest
poznaje i drugačije oblike čitanja: nerefleksivno (često isprekidano čitanje
svojstveno čitateljima slabih kompetencija), studijsko (uz varijante
znanstveno, enciklopedijsko, refleksivno, kritičko...), funkcionalno („korisni“
tekstovi koji se čitaju poradi osobnog usavršavanja), studentsko, religiozno
itd. Poznaje i suštu suprotnost osamljeničkom i privatnom čitanju – glasno
čitanje, kada jedna osoba čita drugima. I svi ti oblici čitanja imaju svoju
prošlost, sadašnjost i budućnost.
Autori
modernim problemima nakladništva i čitanja gotovo bez iznimke pristupaju kao da
ti problemi nemaju prošlosti. Joe Wikert, uvaženi i citirani autor, šef O'Reillyjeve Tools of Change konferencije objavljuje tekst „Reading
Reinvented“ i odmah nastavlja: „Koliko li je puta netko proglasio da je
proizvod X ili platforma Y promijenila čitanje? Previše da bi se pobrojalo,
siguran sam. (...) ali vjerujem da pristup Semi-Lineara kroz Citia iPad
aplikaciju postavlja nova pravila igre.“ Nastavlja da je inovacija sadržaj u
slojevima (layered content), koji
čitatelju omogućuje da ide onoliko daleko s nekom temom koliko to želi. Citia,
projekt na koji se Wikert referira (http://citia.com/)
tvrdi: „Citia aplikacije stvorene su za iznimno brzo (high velocity) čitanje i dubinsku (high quality) spoznaju. Naša izdanja – izrađena u partnerstvu s
vodećim nakladnicima knjiga – krate i ističu velike ideje autora“. Skupljanje,
kraćenje i isticanje najboljih ideja – Wikert i ljudi iz Citie možda ne bi
povjerovali – bili su među glavnim preokupacijama humanista, prije više od pola
stoljeća. Ti su ljudi čitali s olovkom u ruci i u svoje su bilježnice, a imali
su jednu za stvari ljudske, drugu za stvari prirode i treću za stvari Božanske,
zapisivali velike ideje autora. Tekstove su kratili u ključne, najvažnije
odlomke, koje su potom objavljivali, možda je najpoznatija takva kompilacija Adagiorum
chiliades Erazma
Roterdamskog iz 1508. godine. Bez daljnjega, Citia je važan i snažan projekt,
usto i vrlo pametno osmišljen, usto i nemjerljivo većeg dosega u usporedbi s
humanističkim ostvarenjima, ali pisati da je ideja da se nešto skrati i izrazi
kroz temeljne misli ključan preokret u čitateljskim navikama je ignorantno i
indolentno. Usto, bilo bi lijepo, moralno i znanstveno korektno, da se negdje
spomenulo starog profesora Roberta Darntona, koji je još 1999. pisao o
organizaciji sadržaja elektroničke knjige u slojevima. A možda priča o
akademskoj čestitosti također počinje s jednom davno (davno, davno)...
Vratimo
se, nakon nepotrebnog dociranja o povijesnom neznanju, tekstu Alexandre Alter. Barnes
& Noble istražuje digitalno čitateljsko ponašanje korisnika (customers' digital reading behavior). Podaci
prikupljeni s Nooka otkrivaju npr. koliko je stranica pojedine knjige čitatelj
pročitao, koliko brzo čita, ali također omogućuje i komparaciju tih saznanja u
odnosu na različite žanrove. Čitatelji znanstvene fantastike, ljubića ili
krimića, primjerice, čitaju brže nego čitatelji ostalih literarnih žanrova. Alison
Flood se u tekstu „Big e-reader is watching you“, objavljenom u „The Guardianu“,
također pozabavila pitanjem podataka koje prikupljaju e-čitači, ali je problemu
pridala snažniju moralnu dimenziju, uspoređujući čitače s Orwellovim velikim
bratom. Što sve e-čitač zna o čitatelju, demonstrirano je na primjeru Kobo-a:
može znati u koliko se navrata pročita neka knjiga, koje je uobičajeno vrijeme
kada ljudi čitaju, gdje se rade pauze između čitanja, ako se knjiga odbaci što je
zadnje pročitano i sl. Todd Humphrey, Kobov direktor, smisao prikupljanja
podataka sažimlje ovako: „želimo znati kakav je odnos prema sadržaju, ali
nećemo prelaziti granice...“. Granice se ne prelaze, jer su podaci agregirani i
anonimni.
Da
Electronic Frontier Foundation (EEF) nije objavio izvješće „2010: E-Book
Buyer's Guide to E-Book Privacy“, dalo bi se zaključiti da e-čitači podatke
prikupljaju isključivo i samo zato da bi tvrtke mogle ponuditi bolju uslugu
svojim korisnicima. No izvješće,
kojim su obuhvaćeni Google Books, Amazon Kindle, B&N Nook, Sony Reader,
FBReader, Internet Archive, iPad i Adobe Content Server govori o podacima koje
predstavnici tvrtki ne spominju. EEF je istražio prikupljaju li navedene
platforme podatke o pretraživanju i kupnji knjiga, prate li što i kako se čita
nakon kupnje, potom s kim platforme mogu dijeliti podatke o pojedinačnim
korisnicima (in non-aggregated form),
mogu li takve podatke dijeliti s drugim tvrtkama bez korisnikova pristanka i mogu
li korisnici promijeniti prikupljene informacije – rezultati su dostupni na https://www.eff.org/deeplinks/2010/12/2010-e-book-buyers-guide-e-book-privacy.
Tek nekoliko važnijih spoznaja: podatci o pojedinačnim korisnicima uvijek se mogu
dijeliti sa sudskim instancama, Amazon i Kobo mogu dijeliti podatke, bez
korisnikova pristanka, s drugim tvrtkama poradi promotivnih i marketinških
aktivnosti, Amazon i Kobo ne dozvoljavaju korisnicima mijenjanje prikupljenih
informacija – korisnik primjerice ne može obrisati podatke o pretraživanju i
kupnji (search and purchase history).
Pitanje
koje se neposredno nameće je zašto smo tako blagonakloni prema e-čitačima? Vjerojatno
stoga što ovdje i nije riječ o nekoj novoj povredi privatnosti, koje do sad nismo
bili svjesni. I državne i javne institucije, i banke i trgovački lanci
skupljaju podatke o nama. I naše knjižnice imaju povijest naše posudbe. Na
kraju krajeva, sve su te institucije obvezne dijeliti naše podatke sa sudskim
instancama. No ono što nas pomalo uzrujava ponajprije je kulturološki
uvjetovano. Od banaka ili trgovačkih lanaca i ne očekujemo drugo nego da se
okoriste našim podacima ali, riječima Richard Lee (“What's the big deal if your
e-reader is spying on you?”), čitanje knjige je na neki način nespojivo s
komercijalnim razglabanjima: „U svijetu u kojem nas komercijalne sile opsjedaju
sa svih strana, rutinsko skupljanje podataka o čitatelju je još jedan prodor
marketinške u privatnu sferu“.
Vjerojatno
se ne bunimo i stoga što se prašina diže bez naročitog razloga. Pa što ako Kobo
ili Kindle znaju koliko brzo čitamo, gdje smo stali, ili u koliko smo navrata
pročitali neki tekst? Todd Humphrey iz Koboa rezimira: možemo razumjeti (understand – nejasno je što se tu ima
razumjeti) koje se knjige prodaju, gdje se prodaju, kako ih brzo ljudi čitaju,
koliko im dugo treba da pročitaju knjigu... No čitanje je mnogo više od brzine
ili pauziranja. Uređaj zna gdje je čitatelj stao, ali ne zna zašto je stao. Zna
koliko brzo čita, ali ne zna kako čita. Pitanje što se čita odavno je potisnuto pitanjima kako i zašto. Humphrey nastavlja:
„Što ako, recimo, 90% čitatelja prestane čitati nakon petog poglavlja? To zasigurno
nakladnicima i autorima daje neki uvid.“ Djetinjaste su pretpostavke
uniformiranog ponašanja čitatelja, što
ako nije ozbiljno pitanje. No tehno-divovi poslu s knjigama ne mogu, a za
sada i ne znaju drugačije pristupiti: „Mi razmišljamo o tome kao o kolektivnoj
inteligenciji svih ljudi koji čitaju na Kindleu“ reći će Amazonova glasnogovornica
Kinley Pearsall. Ljudi koji su život posvetili traganju za čitateljem
razmišljaju ponešto drugačije: štivo oživljava samo kroz čin čitanja, čitatelji
nisu pasivni ni poslušni što naše elite i oglašavačke industrije katkad zaborave,
ponuđeni proizvodi ne oblikuju čitateljsku publiku, čitanje je subjektivni čin,
suočavamo se s mnoštvom individualnih priča, a svaka je jedinstvena...
Naposljetku,
ne uzrujavamo se vjerojatno i stoga što smo privatne podatke navikli dijeliti s
mrežnim okružjem. I to ne samo s prijateljima na Facebooku i sličnim mrežama,
nego i s golemim kompanijama, recimo s Googleom. „Kada vam netko zabadava da izvrsne
digitalne servise, obično je quid pro quo da mu dopustite da sazna više o vama“
– podnaslov je teksta Jamesa Balla „Google Maps: thanks for the app, here's my
personal data“. No pravi problem počinje upravo tu, jer Amazon ili Kobo digitalne
servise ne daju, nego ih prodaju tri put ih naplaćujući: kroz uređaj, kroz sadržaj,
i kroz nas, čitatelje, korisnike, kupce, kolektivnu inteligenciju, kako god nas
zvali i čime god nas smatrali. U nakladničkom poslu to je neviđen presedan. Kupujući
tiskane knjige tehnologiju smo kupovali zajedno sa sadržajem, a što smo s njom
činili bila je, barem u normalnim društvima, naša stvar. Kada kupimo e-čitač, nismo
kupili ništa doli prazne mogućnosti, svaki novi tekst ponovno ćemo kupiti i
platiti. Uzgred rečeno, pod sloganom „Drugi kupuju knjige, vi poklonite
biblioteku“ i u nas se jedan operater sjetio nakladničkog pločastog Božića, ali
sloganom ili hotimice bezočno laže ili je prostodušno dezinformiran, jer e-čitač
nije biblioteka, nego mašina. Našu mašinu punimo sadržajem iznova i iznova
plaćajući svaki novi tekst. Mašina i njezini tvorci ne misle da je čitanje samo
naša stvar, jer ako znaju kako čitamo, mogu poboljšati uslugu. I ne samo to.
Prikupljene podatke mogu prodati jer oni „zasigurno nakladnicima i autorima
daje neki uvid“. I tako su svoju uslugu naplatili i treći put. Je li brzina kupnje,
za sada jedina ozbiljnija komparativna prednost e-čitača, vrijedna
ravnodušnosti kolektivne inteligencije? I čini li mi se ili je kolektivna
inteligencija posve ravnodušna što nakladnici – u poslu s knjigama – postaju
drugorazredni igrači?
Poveznice:
