Nakladništvo je,
kao i ostale segmente kulturne industrije, teško definirati. Najčešće
definicije, prema kojima se ono svodi na organiziranje i financiranje
objavljivanja, distribucije i prodaje knjiga ne razlikuju se mnogo od popularne
predodžbe nakladnika koji šablonski, bez mnogo truda, štanca knjige samo zato
da bi ih skupo prodao.
Suvremeni autori bilo
znanstvenih bilo popularnih monografija o nakladništvu, poput Gilesa Clarka,
Jasona Epsteina, Alberta N. Greca, Mihe Kovača, Paula Richardsona, Johna B.
Thompsona i ostalih, izbjegavaju jednoznačne definicije naširoko opisujući
različite radnje koje svaki nakladnik poduzima na putu od stvaranja i stjecanja
rukopisa do objavljivanja knjige (pri čemu se pod objavom podrazumijeva široki
spektar aktivnosti kojima nakladnik informira javnost o novom djelu). Kroz
djela svih ozbiljnijih autora provlači se i teza da nakladnik mora preuzeti
odgovornost prema društvu u kojemu djeluje, jer nakladništvo je, između ostalog:
- djelatnost koja osigurava nesmetan protok znanja i informacija čime postaje jamstvo vitalnosti demokratskih sustava; u tom je smislu nakladništvo ujedno i djelatnost koja spaja suvremena znanja iz brojnih područja s iskustvima dobre prakse i izazovima novih tehnologija
- djelatnost koja omogućuje diseminaciju nacionalne baštine i znanosti u globalnom okružju na tiskanim, mrežnim i mobilnim platformama
- djelatnost koja omogućuje formalno i neformalno obrazovanje, općenito uvelike potpomažući socijalizaciji djece.
Što bi, slijedom
navedenih teza, neko društvo, a posebice društvo u kojem se nakladništvo
sufinancira iz državnog proračuna, od njega trebalo očekivati? Prema prvoj
tezi, u najmanju ruku osiguranje svih potrebitih mehanizama koji će jamčiti
jednostavan pristup svim željenim diskursima, znanjima i informacijama. Brzi
tehnološki razvoj u tom smislu nameće potrebu kontinuirane aplikacije novih
tehnologija i promicanje nove digitalne pismenosti, što je uostalom jedna od
zadaća koja je u strateškim dokumentima Europske unije pridana nakladništvu. Commission recommendation of 20 August 2009
on media literacy in the digital environment (...) ističe da inicijative na
poboljšanju digitalne medijske pismenosti moraju izravno uključiti
nakladništvo, jer je iznimno vrijedno iskustvo nakladničke industrije
nezamjenjivo u stvaranju pozitivnog i kreativnog ozračja raznolikosti mišljenja
i ideja, vrijednosti, tolerancije, jednakosti, transparentnosti i općenito
produktivnog dijaloga kojemu zemlje europske zajednice teže. Od nacionalnih je
nakladnika u tom smislu razumno očekivati da intenzivno propituju mogućnosti
razvijanja novih nakladničkih proizvoda, budući da moderno elektroničko
nakladništvo ima golemu ulogu u širenju demokratske raznolikosti kroz digitalne
medije, što je u skladu i s nekim temeljnim strateškim dokumentima o potrebi
čuvanja i promicanja kulturne raznolikosti (UNESCO
Convention on cultural diversity, 2005., A Digital Agenda for Europe, 2010.
i sl.).
Time nakladništvo ispunjava
i postavke druge teze, postajući ključna djelatnost s obzirom na, s jedne
strane, izgradnju korpusa nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, a s
druge na promociju i zaštitu te kulture i tog identiteta u golemom spektru europske
i svjetske kulturne raznolikosti. Nacionalno nakladništvo neke zemlje time
postaje snažna poluga tihe diplomacije kroz koju se druge narode upoznaje s
vlastitim običajima, kulturom, jezikom, baštinom i sl. Strah od slabljenja
nacionalnog identiteta u kompleksnim nadnacionalnim državnim sustavima ili u globalnom
umreženom svijetu barem se dijelom može odagnati omogućujući pristup vlastitoj
kulturi i identitetu upravo kroz postojeće globalne mreže.
Naposljetku, treća
je teza možda i najkompleksnija i najbolnija, budući da je svaki građanin nekog
društva izravno osjeća. Formalni su obrazovni sustavi u većini zemalja svijeta
gotovo u cijelosti oslonjeni na nakladničke proizvode, ponajprije na udžbenike.
Odgovornost nakladnika u tom je kontekstu golema, jer u škole bi se smjeli
plasirati samo stručno, pedagoški i jezično vrhunski uređeni nastavni materijali.
Ne bi se smjelo događati da se udžbenici zajedno s vježbenicama proizvode u tri
mjeseca, niti bi se smjelo događati da na školskim udžbenicima ne rade
logopedi, pedagozi, psiholozi i ostali mjerodavni stručnjaci. Ne bi se smjelo
događati da se zbog štednje preskače korektura ili da je rade nekompetentne
osobe. Ne bi se smjele objavljivati trivijalne ili nakaradno napisane ili prevedene
slikovnice, jer one sudjeluju u socijalizaciji djeteta, a dijete čuje i vidi
sve. Jedan je nakladnik objavio priču o Maloj vili. Stajala je obasjana
mjesečinom, „u srebrnastoj haljini, duge zlatne kose, s draguljima u kruni“. Na
malenoj ilustraciji uz tekst nije bilo krune, a dijete je čulo – i vidjelo. U
sljedećem je izdanju vili dodana kruna, no takav je postupak nakladnika – koji sluša
– na žalost postao eksces, jer dotisak je, ako ga izdanje uopće doživi, uvijek
jeftiniji od prerađenog izdanja.
Tko je dakle kome
odgovoran, nakladnik društvu ili društvo nakladniku? Pojednostavljujući, moglo
bi se reći da je društvo odgovorno za stvaranje zdravog okružja koje će osigurati
nesmetan tijek diskursa, ideja, znanja i informacija, a nakladništvo je
odgovorno da takvo okružje iskoristi razvijajući obrazovne, znanstvene i
kulturne potencijale istog društva.
Postupa li, slijedom
navedenog, društvo koje ulaže isključivo u pojedinačne nakladničke proizvode
mudro? Treba li sredstva iz državnog proračuna kratkoročno, iz godine u godinu ulagati
u proizvodnju i otkup pojedinih knjiga, ili u dugoročno stvaranje pozitivnog društvenog
okružja sustavnim ulaganjima u nakladničku infrastrukturu (primjerice: efikasnu
distributivnu mrežu, besplatan pristup internetu, obrazovanje kompetentnih
stručnjaka, poticanje strukovnog udruživanja itd.)? Kakav će oblik ulaganja,
dugoročan ili kratkoročan, rezultirati opisanim vrijednostima koje će odgovorno
nakladništvo vratiti društvu?
