NAKLADNIŠTVO I DRUŠTVO ILI O ODGOVORNOSTI

Nakladništvo je, kao i ostale segmente kulturne industrije, teško definirati. Najčešće definicije, prema kojima se ono svodi na organiziranje i financiranje objavljivanja, distribucije i prodaje knjiga ne razlikuju se mnogo od popularne predodžbe nakladnika koji šablonski, bez mnogo truda, štanca knjige samo zato da bi ih skupo prodao.

Suvremeni autori bilo znanstvenih bilo popularnih monografija o nakladništvu, poput Gilesa Clarka, Jasona Epsteina, Alberta N. Greca, Mihe Kovača, Paula Richardsona, Johna B. Thompsona i ostalih, izbjegavaju jednoznačne definicije naširoko opisujući različite radnje koje svaki nakladnik poduzima na putu od stvaranja i stjecanja rukopisa do objavljivanja knjige (pri čemu se pod objavom podrazumijeva široki spektar aktivnosti kojima nakladnik informira javnost o novom djelu). Kroz djela svih ozbiljnijih autora provlači se i teza da nakladnik mora preuzeti odgovornost prema društvu u kojemu djeluje, jer nakladništvo je, između ostalog:

• djelatnost koja osigurava nesmetan protok znanja i informacija čime postaje jamstvo vitalnosti demokratskih sustava; u tom je smislu nakladništvo ujedno i djelatnost koja spaja suvremena znanja iz brojnih područja s iskustvima dobre prakse i izazovima novih tehnologija
• djelatnost koja omogućuje diseminaciju nacionalne baštine i znanosti u globalnom okružju na tiskanim, mrežnim i mobilnim platformama
• djelatnost koja omogućuje formalno i neformalno obrazovanje, općenito uvelike potpomažući socijalizaciji djece.

Što bi, slijedom navedenih teza, neko društvo, a posebice društvo u kojem se nakladništvo sufinancira iz državnog proračuna, od njega trebalo očekivati? Prema prvoj tezi, u najmanju ruku osiguranje svih potrebitih mehanizama koji će jamčiti jednostavan pristup svim željenim diskursima, znanjima i informacijama. Brzi tehnološki razvoj u tom smislu nameće potrebu kontinuirane aplikacije novih tehnologija i promicanje nove digitalne pismenosti, što je uostalom jedna od zadaća koja je u strateškim dokumentima Europske unije pridana nakladništvu. Commission recommendation of 20 August 2009 on media literacy in the digital environment (...) ističe da inicijative na poboljšanju digitalne medijske pismenosti moraju izravno uključiti nakladništvo, jer je iznimno vrijedno iskustvo nakladničke industrije nezamjenjivo u stvaranju pozitivnog i kreativnog ozračja raznolikosti mišljenja i ideja, vrijednosti, tolerancije, jednakosti, transparentnosti i općenito produktivnog dijaloga kojemu zemlje europske zajednice teže. Od nacionalnih je nakladnika u tom smislu razumno očekivati da intenzivno propituju mogućnosti razvijanja novih nakladničkih proizvoda, budući da moderno elektroničko nakladništvo ima golemu ulogu u širenju demokratske raznolikosti kroz digitalne medije, što je u skladu i s nekim temeljnim strateškim dokumentima o potrebi čuvanja i promicanja kulturne raznolikosti (UNESCO Convention on cultural diversity, 2005., A Digital Agenda for Europe, 2010. i sl.).

Time nakladništvo ispunjava i postavke druge teze, postajući ključna djelatnost s obzirom na, s jedne strane, izgradnju korpusa nacionalne kulture i nacionalnog identiteta, a s druge na promociju i zaštitu te kulture i tog identiteta u golemom spektru europske i svjetske kulturne raznolikosti. Nacionalno nakladništvo neke zemlje time postaje snažna poluga tihe diplomacije kroz koju se druge narode upoznaje s vlastitim običajima, kulturom, jezikom, baštinom i sl. Strah od slabljenja nacionalnog identiteta u kompleksnim nadnacionalnim državnim sustavima ili u globalnom umreženom svijetu barem se dijelom može odagnati omogućujući pristup vlastitoj kulturi i identitetu upravo kroz postojeće globalne mreže.

Naposljetku, treća je teza možda i najkompleksnija i najbolnija, budući da je svaki građanin nekog društva izravno osjeća. Formalni su obrazovni sustavi u većini zemalja svijeta gotovo u cijelosti oslonjeni na nakladničke proizvode, ponajprije na udžbenike. Odgovornost nakladnika u tom je kontekstu golema, jer u škole bi se smjeli plasirati samo stručno, pedagoški i jezično vrhunski uređeni nastavni materijali. Ne bi se smjelo događati da se udžbenici zajedno s vježbenicama proizvode u tri mjeseca, niti bi se smjelo događati da na školskim udžbenicima ne rade logopedi, pedagozi, psiholozi i ostali mjerodavni stručnjaci. Ne bi se smjelo događati da se zbog štednje preskače korektura ili da je rade nekompetentne osobe. Ne bi se smjele objavljivati trivijalne ili nakaradno napisane ili prevedene slikovnice, jer one sudjeluju u socijalizaciji djeteta, a dijete čuje i vidi sve. Jedan je nakladnik objavio priču o Maloj vili. Stajala je obasjana mjesečinom, „u srebrnastoj haljini, duge zlatne kose, s draguljima u kruni“. Na malenoj ilustraciji uz tekst nije bilo krune, a dijete je čulo – i vidjelo. U sljedećem je izdanju vili dodana kruna, no takav je postupak nakladnika – koji sluša – na žalost postao eksces, jer dotisak je, ako ga izdanje uopće doživi, uvijek jeftiniji od prerađenog izdanja.

Tko je dakle kome odgovoran, nakladnik društvu ili društvo nakladniku? Pojednostavljujući, moglo bi se reći da je društvo odgovorno za stvaranje zdravog okružja koje će osigurati nesmetan tijek diskursa, ideja, znanja i informacija, a nakladništvo je odgovorno da takvo okružje iskoristi razvijajući obrazovne, znanstvene i kulturne potencijale istog društva.

Postupa li, slijedom navedenog, društvo koje ulaže isključivo u pojedinačne nakladničke proizvode mudro? Treba li sredstva iz državnog proračuna kratkoročno, iz godine u godinu ulagati u proizvodnju i otkup pojedinih knjiga, ili u dugoročno stvaranje pozitivnog društvenog okružja sustavnim ulaganjima u nakladničku infrastrukturu (primjerice: efikasnu distributivnu mrežu, besplatan pristup internetu, obrazovanje kompetentnih stručnjaka, poticanje strukovnog udruživanja itd.)? Kakav će oblik ulaganja, dugoročan ili kratkoročan, rezultirati opisanim vrijednostima koje će odgovorno nakladništvo vratiti društvu?