Od otkrića tiska
pomičnim slovima život knjige počinjao je prvim ili originalnim izdanjem. Uspješnije
su knjige doživljavale nova, nepromijenjena ili prerađena (proširena,
pročišćena, skraćena...) izdanja – sve dok je postojalo zanimanje čitatelja za
njihovu kupnju. Oznaka izdanja odnosila se na redoslijed objavljivanja djela i,
zdravorazumski, nije moglo postojati izdanje koje bi moglo prethoditi prvom izdanju. Nove su informacijsko-komunikacijske
tehnologije stvorile dojam da je moguć slijed i u suprotnom smjeru: iz
programerskog su se svijeta u nakladništvo preselile beta i preliminarne verzije koje se mrežnim čitateljima nude kao beta
izdanja i preliminarna izdanja.
Beta knjige stigle
su iz izvorno softverske tvrtke pragprog.com.
Čitateljima je ponuđen neuređeni autorski rukopis istoga trena kada je
prihvaćen u plan proizvodnje – tvrtka se tako, prema vlastitim riječima, odazvala upitima onih čitatelja
koji su se s novim rukopisima željeli upoznati prije objave. U svakom trenutku,
u bilo kojoj fazi uređivanja, čitatelj može kupiti „knjigu“ – uobičajeno kao
e-knjigu – iako tvrtka nudi mogućnost ispisa i prodaje beta verzije u tiskanom obliku. Kupac e-verzije beta knjige ima mogućnost
kontinuirane nadogradnje, uz mnogo mašte mogli bismo zamisliti autorsko
izdanje, uredničko izdanje, lektorirano izdanje, grafički oblikovano izdanje
itd. Različite verzije rukopisa u nakladničkom lancu koje nikada nisu izlazile
u javnost doslovce su ponuđene na prodaju, a kupca se ohrabruje da autoru,
prije nego li je knjiga objavljena, pošalje prijedloge i mišljenja. Naposljetku,
kupac dobiva i posljednje, uređeno, završno izdanje knjige. Završno ili – prvo izdanje.
I to nije sve. Kupcu
su zajamčene i sve buduće nadogradnje njegove knjige, onoliko dugo koliko je
knjiga u upotrebi: „When the final
book is released, we’ll let you know that the final version of the eBook is
ready. ... You’ll also continue to get fixes to the final edition eBook for
free (for the lifetime of that edition).“
Preliminarna
izdanja (preview editions) češća su nego beta knjige; objavljuju ih i ugledni nakladnici
poput O'Reillyja. Za razliku od beta knjiga, preliminarna se izdanja ne prodaju
već su dostupna u otvorenom pristupu, budući da se ne nudi cijeli rukopis nego dio
koji je reprezentativan uzorak sadržaja buduće knjige. Riječ je također o
neuređenim, autorskim verzijama, a čitatelji su, kao i u slučaju beta knjiga, pozvani
na aktivnu participaciju: potiče ih se da pošalju komentare, razmišljanja i
primjedbe. Autor jednog od preliminarnih izdanja na svom je blogu primjerice napisao:
„While I’m pushing ahead to the finish line, I’d love to hear what you think.
Suggestions, examples, critiques…“ Neobično prisna molba upućena anonimnim čitateljima.
Preliminarno izdanje nema različite verzije, slijedi mu finalno izdanje bilo
kao e- bilo kao tiskana knjiga.
U oba je slučaja nekadašnje
prvo izdanje postalo završno izdanje kojemu, u prvom slučaju, ne slijede sljedeća
izdanja, nego – nadogradnje. U oba je slučaja pretpostavljena aktivna participacija mrežne zajednice
kojoj je pridana uloga kolektivnog čitatelja.
Koristi li se u
navedenim slučajevima riječ izdanje (edition)
jednostavno stoga što nema bolje riječi ili adekvatnog sinonima? Jesu li za
relativiziranje postojane nakladničke paradigme odgovorni ljudi koji nisu iz
nakladničkog miljea, koji ne razlikuju izdanje knjige od izdanja računalnog programa?
Je li uopće moguće izjednačavanje knjiga s programskim rješenjima, je li moguće da su
stekle beta verzije i nadogradnje?
I uopće, što su nadogradnje objavljene knjige? Razumno je pretpostaviti da pisac katkad
poželi intervenirati u publicirani tekst, razumno je pretpostaviti i da to želi
činiti često, no nije razumno pretpostaviti da će čitatelj bdjeti nad knjigom
koju je pročitao ne bi li iznova čitao izmijenjene dijelove – i tako u nedogled
dok god pisac ima potrebu za novim i novim promjenama. Lakoća mijenjanja
elektroničkog teksta oduvijek se smatrala njegovom komparativnom prednošću u
odnosu na tiskani tekst. Tiskane se knjige mogu mijenjati tek ako dožive novo
izdanje, a e-knjige mogu se mijenjati i dorađivati kontinuirano, iz dana u dan.
Ako negdje zaostane pokoji tipfeler, može ga se promijeniti čim ga se uoči,
zastarjeli podaci mogu se zamijeniti novima čim se ovi pojave i sl., no što čitatelj
ima od toga? Je li uistinu moguće pretpostaviti čitatelja koji posjeduje
biblioteku e-knjiga i bdije nad promjenama u njima, umjesto da čita nove
knjige?
Možda to nije
točno, ali čini se da su beta i preliminarna izdanja ponajprije u službi
marketinga i prodaje, a beta izdanja gotovo da oživljavaju model pretplate u
mrežnom okruženju. Kako god, ona ipak jesu izdanja prije prvog izdanja, i u tom smislu mijenjaju postojanu nakladničku
paradigmu.
Nadalje, ne smije
se zanemariti činjenica da Apple, Google, Amazon i sl., tvrtke koje proizvode
sofisticiranu tehnologiju, postaju izravna konkurencija nakladnicima i nude
nakladničke proizvode – njihova terminologija i njihov način rada silom prilika
(ili sklopom okolnosti) ulaze u svijet nakladništva.
Naposljetku,
razmišljanja o izdanjima ne staju na
do sad napisanom. Pojam izdanje općenito se relativizira, barem u smislu u kojem
se koristi u tiskanom nakladništvu. Prividna je trajnost objavljenog izdanja
e-knjige rezultirala idejom o vječnoj raspoloživosti publikacije sažetoj u naslovu
nedavno objavljenog intervjua – Never,
ever, „out of print“.
Nema komentara:
Objavi komentar